PEDESET ZNAMENITOSTI BOTANIČKOGA VRTA

Transcription

1 PEDESET ZNAMENITOSTI BOTANIČKOGA VRTA OBILAZAK ZA PROLAZNIKA, ŠETAČA I LJUBITELJA VODIČ KROZ BOTANIČKI VRT PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKOGA FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU PRIGODOM 125. OBLJETNICE Urednica: Sanja Kovačić Tehnički urednik: Vanja Stamenković Autori: Biserka Juretić, Sanja Kovačić, Darko Mihelj, Dubravka Sandev i Vanja Stamenković 1

2 Sveučilište u Zagrebu Prirodoslovno-matematički fakultet Biološki odsjek Botanički vrt Trg Marka Marulića 9a, Zagreb, Hrvatska +385 (0) (kućni 2) botgarzg@biol.pmf.hr Izdavač: Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu Za izdavača: prof. dr. sc. Amir Hamzić, dekan Urednica: dr. sc. Sanja Kovačić Tehnički urednik: dr. sc. Vanja Stamenković Autori tekstova: mr. sc. Biserka Juretić (B. J.), dr. sc. Sanja Kovačić (S. K.), Darko Mihelj, dipl. ing. biol. (D. M.), Dubravka Sandev, prof. biol. i kem. (D. S.), dr. sc. Vanja Stamenković (V. S.) Autori fotografija: dr. sc. Vanja Stamenković i Darko Mihelj, dipl. ing. biol., te Mirna Kirin, dipl. soc. radnica, i Nikša Piasevoli (Prijatelji Botaničkoga vrta) Recenzentica: doc. dr. sc. Renata Šoštarić Lektorica: Ana Vraneša, prof. Dizajn i tisak: ERMEGO d.o.o., Zagreb ISBN: Crvena staza za prolaznika: namijenjena posjetiteljima koji imaju vremena za obilazak u trajanju od barem 45 minuta Plava staza za šetača: namijenjena posjetiteljima koji imaju vremena za obilazak u trajanju od sat vremena i više Zelena staza za ljubitelja: namijenjena posjetiteljima koji imaju vremena za obilazak u trajanju od dva sata i više 2

3 Dobro došli! Botanički vrt Biološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (dalje u tekstu: Botanički vrt ili Vrt) prostire se na površini tek nešto većoj od 4 ha, u samome središtu glavnoga grada Hrvatske. Protegnete li noge, obići ćete ga za manje od pola sata. Međutim, u njemu možete provesti i pola dana, želite li ga pomnije razgledati, opustiti se i odmoriti, nešto novo vidjeti i naučiti. Mi ćemo Vam u tome pomoći! Pred Vama se nalazi peto, posve novo, izdanje Vodiča kroz Botanički vrt. Kako se s vremenom mijenjaju i interesi i način života, tako je ovaj najnoviji Vodič namijenjen posjetiteljima 21. stoljeća: ljudima kojima je vrijeme dragocjeno i ograničeno, koji se ne mogu dugo zadržati na jednome mjestu i moraju žuriti dalje, ali još uvijek vole prirodu, biljke i vrtove. Za Vas smo u ovome Vodiču osmislili tri oblika šetnje našim Vrtom. Ako ste samo u prolazu, čekate primjerice presjedanje na sljedeći vlak na obližnjem Glavnom željezničkom kolodvoru, i imate tek nešto više od 45 minuta vremena, Vama je namijenjena Crvena staza Staza za prolaznika. Požurit ćete slijedeći crvene točke i obići Botanički vrt razgledavši do dvadeset njegovih najznačajnijih znamenitosti. Ostatak ćete pročitati u vlaku. Imate li na raspolaganju sat ili dva, odaberite Plavu stazu Stazu za šetača. Ona će Vas provesti širim krugom kroz Vrt i uputiti da zastanete na tridesetak zanimljivih točaka. Ako si, naposljetku, za razgledavanje možete priuštiti čitavo jutro ili ugodno poslijepodne, odaberite Zelenu stazu Stazu za ljubitelja, ujedno najdužu. Šećući njome, zastat ćete na svim važnim mjestima u Vrtu: upoznat ćete naše zbirke hrvatske flore, nasade uresnica, vrijedne primjerke drveća i najzanimljivije građevine te razgledati izložbu koja je postavljena u izložbenome paviljonu. Pritom ćete stići i predahnuti na klupama u hladovini, zastati da čujete pjev ptičice, razmijeniti pokoju riječ s djelatnicima Vrta ili drugim posjetiteljima te razgledati ponudu naših suvenira. Na većini točaka, kojima Vas vode staze, dočekat će Vas i infoploče s kojih ćete moći saznati mnoštvo dodatnih zanimljivosti. A još mnogo toga pronaći ćete i na našim mrežnim stranicama. Koju god stazu odabrali, molimo Vas da se prilikom obilaska svakako pridržavate Vrtnoga reda, pravila ponašanja koja su istaknuta na svim ulazima u Vrt. Valja naposljetku naglasiti da Botanički vrt upravo ulazi u razdoblje velike obnove pa neke vrste možda nećete naći na ovdje opisanome mjestu ili Vam neke točke privremeno neće biti dostupne. O detaljima možete pročitati u Vodiču. I to je sve! Prošećite se, opustite i uživajte! Urednici 3

4 Povijest Vrta Povijest Vrta Začetnik ideje o potrebi osnivanja botaničkoga vrta pri Botaničko-fiziološkome zavodu Mudroslovnoga fakulteta bio je prof. dr. Bohuslav Jiruš, prvi profesor botanike na zagrebačkome sveučilištu, a njegov nasljednik profesor Antun Heinz ideju je uspio i ostvariti osnovavši Botanički vrt godine. Zanimljivo je da je Zagreb u to vrijeme imao samo stanovnika u svega 2000 kuća, ali je Sveučilište postojalo već 220 godina. Prvi radovi na oblikovanju i uređenju Vrta započeli su godine, a prva sadnja obavljena je Biljke su sađene po filogenetskoj srodnosti, ali se istodobno vodilo računa i o estetskoj vrijednosti nasada. Najveći dio Vrta izgrađen je u tzv. pejsažnom (engleskom) stilu sa slobodno sađenim skupinama drveća i grmlja te krivudavim stazama. Jedino je cvjetni parter s južne strane staklenika izgrađen u francuskome stilu, strogo pravilnoga i simetričnoga tlocrta. Svega desetak godina nakon osnutka, početkom 20. stoljeća, Botanički je vrt već vrlo bogat vrstama, estetski oblikovan i brižljivo uređen i njegovan, o čemu je u više navrata pisao profesor Heinz. Osim staklenika (1891.) i zgrade ravnateljstva (1890.), u Botaničkome su vrtu redom građeni izložbeni paviljon (1891.), javni zahod (1892.), dva umjetna jezerca, bazeni s vodometom na cvjetnome parteru i drugi pomoćni objekti. Vrijedno je spomenuti da je prva ekskurzija u svrhu skupljanja živih biljaka za Botanički vrt bila organizirana već godine. Tada je prikupljeno 128 vrsta naše samonikle flore iz okolice Zagreba, Samobora i iz Gorskoga kotara. Nekoliko je godina svojevrsna atrakcija u Vrtu bio morski akvarij (1911.), koji se nalazio u sklopu staklenika. Srušen je radi izgradnje visokoga staklenika za palme, ali vjerojatno i zbog prevelikih troškova održavanja. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata i ekonomske krize i Botanički vrt ulazi u vrlo nepovoljno razdoblje, tako da je neko vrijeme čak bio i zatvoren za građanstvo. Ipak, unatoč teškoćama, prema ideji profesora Ive Horvata izgrađena je godine krška biljno-geografska vegetacijska skupina, prva vrtna kamenjara za smještaj hrvatske flore. Slijedile su alpska (1949.), mediteranska (1954.), submediteranska (1965.) i zapadnoeuropska skupina (1983.) te najnovija eumediteranska skupina namijenjena biljkama sunčanih staništa (2009.). Ispred izložbenoga paviljona uređen je poseban prostor za gospodarsko i ljekovito bilje (1934.). Četrdesetih godina 20. stoljeća, u ratnim i poratnim godinama, održavalo se samo najnužnije: Vrt je bio oštećen bombardiranjem i opet zatvoren za građanstvo. Za ponovnu obnovu ratom oštećenoga i zapuštenoga Vrta trebalo je dosta vremena i truda. Radi toga je godine uvedena dužnost upravitelja Vrta, koju je sve do uspješno obavljala dr. sc. Sala Ungar. Tijekom toga razdoblja puno se radilo na popisivanju i povećavanju zbirke biljaka, s posebnim naglaskom na prikupljanju biljaka s prirodnih staništa. Svi važni podatci o uzgajanim vrstama počeli su se zapisivati u kartoteku, koja postoji i danas. U tome razdoblju tiskana su dva izdanja Vodiča i redovito, godišnje, Delectus Seminum, katalog sjemenki za razmjenu s botaničkim vrtovima u svijetu. Sistematsko polje namijenjeno ponajviše studentima, za učenje biljne sistematike, izgrađeno je godine. (B. J.) 4

5 Naš je Vrt prepoznat ponajprije po zbirci samoniklih biljaka Hrvatske, koje većinom rastu na biljno-geografskim vegetacijskim skupinama popularnim kamenjarama. Flora Hrvatske treća je u Europi (iza Slovenije i Albanije) po bogatstvu izraženom odnosom broja vrsta i ukupnoga državnog teritorija. Razlog takvom iznimnom bogatstvu leži u više sretnih podudarnosti. Hrvatska se nalazi na razmeđu kontinentalne i sredozemne klime, gdje je utjecaj ledenih doba bio relativno slab pa je mnogo biljnih vrsta ovdje zaostalo nakon oledbi (relikti). Od ukupno devet biogeografskih regija Europe, malena Hrvatska prostire se preko čak četiri: alpske, kontinentalne, mediteranske i panonske. Velika raznolikost reljefa dodatno pogoduje održavanju velikoga broja biljnih vrsta i razvitku endema: relativno visoki planinski masivi, krška polja, doline mnogobrojnih rijeka, iznimno razvedena obala s više od 1000 otoka i otočića (D. M., S. K.) Na redovitoj godišnjoj izložbi Sajam cvijeća u Zagrebu (preteča današnje izložbe FloraArt) godine prvi je put Botanički vrt sudjelovao kao izlagač te je tom prigodom i nagrađen. Na sljedećim izložbama cvijeća Vrt je također bio nagrađivan još nekoliko puta. Povodom 90. obljetnice utemeljenja Turistički savez grada Zagreba dodijelio je Botaničkomu vrtu diplomu s plaketom za izvanredni doprinos razvitku turizma u gradu Zagrebu. Zbog svoje velike obrazovne, kulturno-povijesne i turističke vrijednosti i sveukupnoga značenja za grad Zagreb i Republiku Hrvatsku Botanički je vrt od godine zakonom zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture. Tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća Vrt je pažljivo uređivan i obnavljan (staklenici, uresna ograda od kovanoga željeza, javni zahod, jezerca, mostić) da bi što uljepšaniji proslavio svoj 100. rođendan. Nakon čitavoga stoljeća zagrijavanja staklenika centralnim loženjem na ugljen konačno je godine izgrađena suvremena kotlovnica centralnoga grijanja na plin. Brojnim svečanostima i događanjima tijekom godine obilježena je stota obljetnica najstarijega sveučilišnog botaničkog vrta u Hrvatskoj. Nakon kraćega zastoja zbog nedostatka novca, početkom 21. stoljeća, nastavljeni su radovi na obnavljanju Vrta uz veliku financijsku potporu Grada Zagreba i Sveučilišta u Zagrebu. Najprije se krenulo sa zahtjevnom obnovom infrastrukture (sustav odvodnje oborinskih i otpadnih voda, vodovodna i hidrantna mreža, nova kotlovnica centralnoga grijanja). Potom se pristupilo obnovi i uređenju bazena s fontanom, drvenoga mostića, hladnih staklenika, portala glavnog ulaza te najzahtjevnijemu zadatku obnovi izložbenoga paviljona iz 19. stoljeća. Naravno, budući da je Botanički vrt zakonom zaštićen i kao dio zagrebačke Lenucijeve potkove, sva projektna dokumentacija izrađuje se uz suglasnost Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Pred nama su još veliki zadatci: prije svega obnova izložbenoga staklenika, a zatim i uresne ograde, zgrade uprave i zgrade Botaničkoga zavoda. Botanički je vrt od osnutka bio dijelom Botaničkoga zavoda: njegova je prva i osnovna namjena služiti sveučilišnoj nastavi i znanstveno-stručnomu radu u području botanike. Kao drugi sveučilišni vrtovi u svijetu, i naš Vrt usmjerava svoju djelatnost, posebice u nekoliko posljednjih desetljeća, na istraživanja s ciljem očuvanja i zaštite rijetkih i ugroženih biljnih vrsta Hrvatske. Svega nekoliko biologa botaničara uposlenih u Vrtu nastoji, u okviru postojećih materijalnih i prostornih mogućnosti, pratiti suvremena zbivanja modernih botaničkih vrtova. Uz temeljni posao vezan uz održavanje 5

6 i obogaćivanje zbirki biljaka, oni se bave znanstveno-istraživačkim i stručnim radom te edukacijom učenika, studenata i građanstva. Posebna se pozornost posvećuje hrvatskim samoniklim vrstama: uzgoju i ex situ zaštiti te istraživanju klijavosti sjemenki. Stručni rad najvećim dijelom obuhvaća rad na uzgoju i obnavljanju zbirke živih biljaka u Vrtu. Surađujući s hrvatskim nacionalnim parkovima i parkovima prirode, Botanički vrt sudjeluje u zaštiti samoniklih biljaka i njihovih staništa te pomaže u obnavljanju planinskih botaničkih vrtova. U novije vrijeme povećan je prostor namijenjen uzgoju biljaka koje su predmet znanstveno-istraživačkoga rada nastavnika Botaničkoga zavoda, kao i prostor za uzgoj biljaka potrebnih za praktičnu nastavu botanike na Biološkome odsjeku PMF-a, ali i na drugim srodnim fakultetima Sveučilišta u Zagrebu pa i šire. Edukacijska uloga Vrta najbolje se očituje u podatku da Vrt godišnje, uz stručnu pratnju, posjeti više od 200 organiziranih skupina učenika i studenata iz cijele Hrvatske. Obrazovna djelatnost Botaničkoga vrta obogaćena je od godine pokretanjem mrežne stranice, postavljanjem infoploča, tiskanjem prospekata, brošura i CD-a Mali vodič kroz Botanički vrt te serije razglednica Rijetke i ugrožene biljne vrste Republike Hrvatske u Botaničkom vrtu PMF-a u Zagrebu. Već desetljećima Vrt pruža stručnu pomoć nastavnicima biologije u školama, naročito pri osnivanju školskih vrtova, ali i njihovim učenicima tijekom izrade praktičnih i maturalnih radova. Dovršetkom obnove izložbenoga paviljona, spomenika paviljonske arhitekture iz 19. stoljeća, Botanički vrt dobio je reprezentativan izložbeno-edukacijski prostor u kojemu su već u prvoj sezoni organizirane četiri izložbe. Izložbeni paviljon služi istoj svrsi kao i prije više od stotinu godina: u njemu prezimljuju osjetljive biljke, dok ljeti predstavlja izložbeno-edukacijski prostor. (B. J.) Aktivnosti Edukacija Iz godine u godinu Vrt svojim posjetiteljima nudi sve više organiziranih aktivnosti i događanja. Najstarija je aktivnost namijenjena građanstvu organizirani obilazak Vrta uz stručnu pratnju, koji danas uključuje i razgledavanje aktualne izložbe. Obnovom izložbenoga paviljona započeli smo s organiziranjem izložbi: najčešće su edukacijske tematike, namijenjene školskoj djeci, zatim povijesne (o poznatim prirodoslovcima, razvoju Botaničkoga vrta) te umjetničke izložbe. Iako su tematski različite, izložbama je zajednička povezanost s prirodom, osobito s biljnim svijetom. U paviljonu se svake godine održava i nekoliko desetaka edukativno-botaničkih i kreativnih radionica namijenjenih školskoj djeci i građanstvu. Svake godine sredinom svibnja Botanički vrt sudjeluje u nacionalnoj manifestaciji Tjedan botaničkih vrtova i arboretuma Hrvatske, koja obuhvaća mnoštvo besplatnih događanja otvorenih javnosti: tematske šetnje vrtom uz stručnu pratnju, botaničke i kreativne radionice, predstave i pričanje priča za djecu, koncerte, stručna predavanja... Iako je skromno započeo 2011., danas Tjedan broji više od aktivno uključenih posjetitelja (koliki su i kapaciteti naših vrtova) te se tjednima unaprijed rezerviraju termini za sudjelovanje na događanjima. (B. J., D. S.) 6

7 Koliko je zanimanje javnosti za edukativne sadržaje u Vrtu, možda najbolje govore brojke: više od domaćih i stranih posjetitelja vidjelo je tijekom šest mjeseci izložbu Čudesna šuma, koju smo priredili godine povodom Svjetske godine šuma, a više od 2000 posjetitelja sudjelovalo je u brojnim aktivnostima za vrijeme Tjedna botaničkih vrtova i arboretuma godine! Budući da gradska djeca većinom nemaju prilike sama uzgajati biljke, u našem je Vrtu godine uređen i otvoren Dječji povrtnjak i cvjetnjak. Djeca iz obližnje osnovne škole i dječjega vrtića zajedno sa svojim učiteljicama i odgojiteljicama te uz stručnu pomoć djelatnika Vrta u ograđenome prostoru uzgajaju svoje povrće i cvijeće na posve organski način. Siju sjemenke, presađuju i rasađuju klijance, sami priređuju zemlju i sade stasale sadnice koje njeguju cijelu sezonu, sve do jesenske berbe plodova. Plijeve korov, uklanjaju nametnike (ne koristimo pesticide ni herbicide!), vesele se mladim plodovima i žaloste kad tuča ili bolest unište listove. Velika je radost ubrati svoj grašak, rotkvice, rajčice i mrkvu za školsku kuhinju! Istraživanja Botanički vrt vodi posebnu brigu o ugroženim, zakonom strogo zaštićenim, endemičnim i rijetkim biljnim vrstama hrvatske flore. U ex situ uzgoju (izvan prirodnih staništa) imamo više od 200 takvih vrsta, koje su prikupljene na prirodnim staništima u Hrvatskoj. Većinu tih biljaka uzgajamo na biljno-geografskim vegetacijskim skupinama (kamenjarama), gdje su dostupne posjetiteljima. U sklopu programa ex situ zaštite u Vrtu uzgajamo i prodajemo određen broj rijetkih i endemičnih biljaka hrvatske flore: najpopularnije su velebitska degenija (Degenia velebitica) i dubrovačka zečina (Centaurea ragusina), koje poznaju sva školska djeca. Također istražujemo ekologiju klijanja sjemenki strogo zaštićenih vrsta hrvatske flore i onih obuhvaćenih mrežom Natura 2000, npr. livadnoga procjepka (Chouardia litardierei) i nerazgranjene pilice (Serratula lycopifolia), a cilj nam je u bliskoj budućnosti osnovati i modernu banku gena. Od godine u Vrtu primjenjujemo suvremena pravila arborikulture, znanstvene i stručne discipline njege stabala, s naglaskom na provjeri vitalnosti i procjeni statičke stabilnosti stabala te utvrđivanju pojave i napredovanja truleži modernim metodama rezistografije. O rezultatima našega rada i istraživanja redovito izvješćujemo na domaćim i stranim skupovima te u stručnim i znanstvenim časopisima. (D. S.) Vrijedi naglasiti da je većina biljaka koje rastu u Botaničkome vrtu uzgojena od sjemenki, koje nabavljamo na dva osnovna načina. Do sjemenki stranih vrsta dolazimo razmjenom s drugim botaničkim vrtovima u svijetu, putem godišnjih publikacija Delectus (Index) Seminum. Sjemenke domaćih vrsta skupljamo sami, na prirodnim staništima, sukladno godišnjim dozvolama koje nam izdaje nadležno ministarstvo, a na temelju redovitih izvješća o prikupljenome materijalu u protekloj godini. (S. K.) staza staza staza 01znamenita građevina 01biljka/zbirka/ 7

8 01Glavni ulaz - Obnovom portala glavnog ulaza u Botanički vrt godine Zagrebu je vraćen prvotno izvedeni urbani detalj južnoga završetka Gundulićeve ulice: svjetlozeleno obojeni ulaz s drvenim nadgrađem, koji izdaleka privlači posjetitelje. Umjetnički izvedena vrata glavnog ulaza, izrađena 1900., sastavni su dio uresne ograde Botaničkoga vrta, koja se gradila postupno. Cvjetni parter uređen je na ondašnjoj razini zemljišta, a zbog nasipavanja tla za gradnju današnje Mihanovićeve ulice glavni je ulaz u Vrt s unutrašnje strane dobio stube. Resilo ih je šest većih posuda u kojima su najčešće uzgajane juke (Yucca gloriosa 'Variegata'), koje se tu mogu vidjeti i danas. Ulaskom u Botanički vrt zamijetit ćete pano s planom Vrta i mali drveni kiosk, u kojemu možete kupiti raznovrsne suvenire, vodiče, razglednice i druge publikacije te dobiti informacije o događanjima u Vrtu. (B. J.) 01aKovana željezna ograda oko Botaničkoga vrta nastajala je postupno i izvođena je u tri razdoblja, sukladno planiranomu razvoju ovoga dijela grada. U prvome desetljeću po osnutku Vrta ( ) sjeverna međa bila je ograđena jednostavnom drvenom ogradom. Gradski građevni ured izradio je projekt nove ograde godine. Budući da je cvjetni parter Vrta tada već bio oblikovan na zatečenoj razini zemljišta, radi planirane više razine nove (danas Mihanovićeve) ulice, sjeverna ograda izgrađena je s visokim podzidom, zidom od opeke i kamenom kapom, na koju je montirana uresna željezna ograda. Istočni i zapadni dio uresne ograde od kovanoga željeza građeni su kasnije, a s južne strane Vrta, uz željezničku prugu, uresna ograda ni danas ne postoji. (B. J.) Z nate li što su botanički vrtovi i čemu služe? Po čemu se botanički vrtovi razlikuju od javnih perivoja i uresnih vrtova? Zašto svaki nasad njegovanih i lijepo raspoređenih biljaka nije botanički vrt? U našoj javnosti često možemo čuti ili pročitati da netko oko kuće ima uređen krasan botanički vrt jer u njemu raste mnogo različitih vrsta biljaka i vlasnik čak zna kako se posađene biljke zovu. Međutim, botanički je vrt ipak mnogo više od raznolike i brojne zbirke živih biljaka. Općeprihvaćena definicija botaničkoga vrta glasi: Botanički je vrt institucija koja posjeduje dokumentiranu zbirku živih biljaka koja služi znanstvenim istraživanjima, očuvanju biološke raznolikosti, obrazovanju i izložena je javnosti. Iz definicije je vidljivo da je osnova svakoga botaničkog vrta dobro dokumentirana zbirka živih biljaka, pri čemu se misli na to da je svaka biljka označena točnim stručnim nazivom na latinskome jeziku, da je poznato kada je i gdje skupljena sjemenka ili reznica iz koje je biljka uzgojena i sl. Za kvalitetno održavanje takve zbirke potrebno je da u svakome botaničkom vrtu rade školovani biolozi (šumari, agronomi) botaničke struke. Botaničari u današnje vrijeme puno rade na zaštiti i očuvanju samonikle flore, surađujući pritom s drugim botaničkim vrtovima u svijetu i istraživačkim institucijama. Knjižnica i herbarij sastavni su dio gotovo svakoga botaničkog vrta. Kako je obrazovanje važna djelatnost botaničkih vrtova, oni su otvoreni javnosti i u skladu s prostornim, kadrovskim i financijskim mogućnostima obrazuju posjetitelje i širu javnost pružajući im raznolike informacije o svijetu biljaka. (B. J.) 8

9 02Alpinum (Alpinarium) najstarija je kamenjara u Botaničkome vrtu, ucrtana na izvornome nacrtu iz godine, koji se čuva u upravi Vrta. Već je Josip Ettinger opisujući Botanički vrt zabilježio: za ugađanje alpinskim biljkama naveženo je veliko pećinsko kamenje u vrt te su i klisure umjetno podignute. Profesor Dragutin Hirc (1919.) za ovu kamenjaru kaže: Remek-djelo Heinzovo bijaše u vrtu 'Alpinum', uređen po uzoru botaničkoga vrta u Innsbrucku, na kojem je gojio ne samo strano, već i domaće alpsko bilje, što raste u nas po planinama. Kamenjara nije nazvana alpinum po planinskome masivu Alpa, već je to bio, a i danas je, u hortikulturi uobičajen naziv za umjetno načinjena brdašca namijenjena uzgoju planinskih biljaka. U današnje vrijeme kamenjare s planinskim biljkama možemo naći gotovo u svim većim vrtovima. Međutim, prvi alpinumi počeli su se graditi u botaničkim vrtovima tek u 19. i početkom 20. stoljeća, kad i naš. Tu uzgajamo trajnice i grmove iz čitavoga svijeta, uz nekoliko predstavnika hrvatske flore. Već u siječnju i veljači žutim cvjetovima cvate rani jasmin (Jasminumnudiflorum), kojemu je domovina sjeverna Kina. Na zapadnoj strani na sjenovitome mjestu odlično uspijeva kavkaska trajnica snježna kapa (Thlaspi macrophyllum), koja u proljeće bujno cvate bijelim cvjetovima. Na sjevernoj strani alpinuma nekada je postojao mali vodopad koji se preko kamene klisure slijevao u majušno jezero. Danas tu još postoji samo vlažno udubljenje u kojemu pozornost privlače japanski jaglaci (Primula japonica 'Miller s Crimson'), koji se i usijavaju uzduž odvodnoga kanalića. Vlažan zrak pogoduje i rastu vriježaste kamenike (Saxifraga stolonifera), koja potječe iz Kine i Japana. Kirengeshoma palmata visoka je i dugovječna trajnica žutih, visećih, zvonolikih cvjetova. Potječe iz Japana, a na alpinumu raste od U blizini se nalazi i jastučasta trajnica, endemična vrsta bugarske gušarke (Arabis ferdinandi-coburgii). Nažalost, zbog stalne izloženosti suhomu i prometom podosta zagađenomu zraku u središtu grada brojne osjetljive planinske vrste na alpinumu slabo uspijevaju i kratko vrijeme prežive. Na njihova mjesta onda sadimo nove vrste, tražeći one prilagodljivije, koje mogu godinama ukrašavati ovu najstariju vrtnu kamenjaru. (B. J.) Jasenak (Dictamnus albus) na alpinumu cvjeta u kasno proljeće i rano ljeto. Ima bijele ili ružičaste mirisave cvjetove skupljene u klasaste cvatove. Ova dugovječna zeljasta trajnica potječe iz jugozapadne Europe, južne i središnje Azije i Koreje i jedina je vrsta svoga roda, koji pripada porodici rutovki (Rutaceae). Ljeti se na perastim listovima izlučuje eterično ulje od kojega su ljepljivi na dodir i ugodno mirišu na limun. U kontaktu s kožom ovo ulje kod nekih ljudi može izazvati alergiju. Japanski jaglac (Primula japonica 'Miller s Crimson') pripada skupini Candelabra, kod koje su cvjetovi raspoređeni u nekoliko pršljena na visokoj stapci. Jako vole vlažna staništa pa ih uzgajamo na sjenovitome mjestu, a vole rasti i u plitkoj vodi. U rano ljeto ovaj japanski jaglac privući će Vaš pogled žarkocrvenim cvjetovima koji se izdižu u cvatovima visoko iznad lisne rozete. 03Na poljima od 1 do 6 te na polju broj 45 rastu grmovi i stabla prastaroga razreda golosjemenjača (Gymnospermae, Pinophyta), čiji se prvi predstavnici pojavljuju prije 9

10 300 milijuna godina. Golosjemenjače su odreda drvenaste biljke koje imaju gole sjemene zametke, tj. kod kojih sjemenke nisu zaštićene unutar plodnih listova tako da nemaju plodove. S iznimkom ginka (rod Ginkgo, 28) i kositrenica (rod Ephedra, 30), svi primjerci na spomenutim poljima pripadaju podrazredu četinjača (Pinidae), koje čine čak 75 % živućih golosjemenjača, a među kojima danas nalazimo najviše, najmasivnije i najstarije biljke (čak i organizme) na Zemlji. Glavna je odlika četinjača da imaju češere, na što upućuje stari latinski naziv skupine: Coniferae = biljke koje nose češere. Većinom su to vazdazelene drvenaste biljke igličastih ili ljuskastih listova. I u našem malom arboretumu vidljiva je velika raznolikost te skupine. Pančićeva smreka ili omorika (Picea omorika, P1a) četinjača je najuže krošnje. Takvoj stupastoj krošnji posve su suprotne široke grane Leylandova čempresociparisa ( Cupressocyparis leylandii, P1b), neobičnoga križanca čempresa i pačempresa, koji posjeduje najvrjednija svojstva svojih roditelja kao što su brz rast i otpornost na bolesti. Lako su prepoznatljive vrste poput sjevernoameričke bodljaste smreke (Picea pungens, P1c) plavičastih iglica, omiljenog uresnog stabla u parkovima i vrtovima, te obične, europske, smreke (Picea abies, P1d), česte četinjače europskih šuma, čija je tamna boja vjerojatan razlog narodnoga naziva za četinjače: crnogorica. Za razliku od uskih iglica na kratkim drvenastim peteljčicama i visećih češera kod smreka, jele uglavnom imaju plosnatije iglice, za grančicu pričvršćene pločastim proširenjima, i uspravne češere koji se raspadaju sazrijevanjem. Grčka jela (Abies cephalonica, P1e) dobro podnosi nezahvalne životne uvjete središta grada, dok europsku ili običnu jelu (A. alba), ekološki osjetljivu vrstu koja zahtijeva čist, prohladan i vlažan zrak, u Vrtu ne možemo uspješno uzgojiti. Borove je lako raspoznati po dugim iglicama koje nikada ne rastu pojedinačno, već u čupercima od dvije, tri ili pet njih. Bijeli bor (Pinus sylvestris, P1f), crvenkaste kore i plavkasto zelenih iglica, najrasprostranjenija je vrsta bora na svijetu i najznačajnija vrsta šuma sjevernih područja Euroazije. Crni bor (P. nigra, P1g), sive kore i čvrstih tamnozelenih iglica, nastanjuje južnu Europu, sjeverozapadnu Afriku i Malu Aziju. Niski bor krivulj (P. mugo subsp. mugo, A1h) raste u tzv. klekovini bora Alpa i Dinarida, koja čini posljednju zonu šumske vegetacije prije planinskih travnjaka i goleti. Nažalost, ta vrsta bora ne sadi se često, iako osvaja simpatije svojim polegnutim razgranjenim stablom patuljasta rasta. Neke četinjače nemaju iglice, već ljuskaste listove, npr. mnoge borovice (Juniperus, P1i) te istočnoazijski i sjevernoamerički rodovi pačempres (Chamaecyparis, P1j) i tuja (Thuja, P1k), čiji se divlji oblici i bezbrojni kultivari uzgajaju diljem svijeta kao soliterna stabla ili sade u živicama. (V. S.) ZNATE LI? Češeri četinjača zapravo su ženski cvatovi koji nose sjemenke! Oni mogu biti pravi češeri, sastavljeni od niza odrvenjelih plodnih ljuski (npr. u borova, smreka i jela), bobuljasti češeri, sastavljeni od 3 do 6 sraslih sočnih ljuski (npr. u borovica) i lažne koštunice, kod kojih je jedna sjemenka djelomično (npr. u tise) ili potpuno (npr. u patise) ovijena sočnim ovojem, tzv. arilusom. 04Taksodij ili močvarni čempres (Taxodium distichum) jedna je od malobrojnih listopadnih četinjača, čije iglice u jesen poprimaju narančasto crvenu boju i otpadaju sa stabla. Podrijetlom iz aligatorima nastanjenih močvara juga Sjedinjenih Američkih 10

11 Država, ta uresna vrsta uspijeva u vrtovima i parkovima diljem svijeta. Starija stabla, koja rastu u vodi ili blizu nje, prepoznatljiva su po neobičnim izraslinama, tzv. pneumatoforima ili zračnom korijenju. Uvriježena teorija da te izrasline ili koljena služe dovođenju zraka u korijen biljke nije dokazana i vjerojatnije je da se radi o svojevrsnome stabilizacijskom sustavu, koji visokim i teškim stablima omogućuje nesmetan rast na nestabilnome močvarnom tlu. Taksodij je lako pobrkati s metasekvojom (29), kod koje su listovi (iglice) na grančicama poredani nasuprotno, dok su kod taksodija poredani izmjenično. (V. S.) 04aMalo današnjih posjetitelja Botaničkoga vrta zna da je na ovome mjestu nekad stajala špilja. Sagrađena 1892., trebala je biti ulazom u slatkovodni akvarij (pandan morskomu), koji naposljetku nije sagrađen. Špilja je uklonjena 1963., a tijekom potpune rekonstrukcije jezeraca 1987./ 88. na njezinom je mjestu izgrađen ovaj umjetni izvor, iz kojega potočić teče u jezerce. Danas tu raste srednjoamerička zidna hudoljetnica (Erigeron karvinskianus), koja se često ponaša i kao invazivna biljka, naseljavajući pukotine zidova sastavljenih od manjih kamenih blokova. Na vlažnijoj podlozi uz potočić raste cijenjena uresnica sitnih listova kućna sreća (Soleirolia soleirolii) te vodoljubni japanski jaglaci (Primula florindae, P. japonica cult.). U blizini možete vidjeti i ružičaste ili bijele jednoljetne kleome (Cleome spinosa) s nekoliko sorti. (S. K.) 05Jezerca s mostićem sastavni su dio Botaničkoga vrta od samoga osnutka: na najstarijem nacrtu iz već su planirana na ovome mjestu. Prvi mostić preko jezeraca najvjerojatnije je podignut 1892., a do danas je barem pet puta mijenjao oblik i boju. Ovaj današnji najsličniji je izvornomu, a načinjen je prema fotografijama s kraja 19. stoljeća. Na mostiću zastane mnogo posjetitelja, većinom u pratnji mališana. Mnogi se stariji Zagrepčani i danas sa sjetom prisjećaju šetnji mostićem i oko jezeraca u pratnji roditelja, još prije Drugoga svjetskog rata. I današnjim je našim najmlađim posjetiteljima to najmiliji kutak Vrta, gdje se vesele ribicama, žabama i kornjačama te promatraju patke, koje u proljeće često izvode svoje pahuljaste pačiće. Početkom 20. stoljeća uz jezerca su redovito šetale rode, a i danas ih povremeno posjeti pokoji labud ili siva čaplja. Najljepši su biljni stanari jezeraca lopoči i lokvanji, na prijelazu 19. u 20. stoljeće više puta ovjekovječeni kistom slavne hrvatske slikarice, majstorice akvarela, Slave pl. Raškaj ( ). Uz rubove jezeraca rastu raznovrsne močvarice, a cvjetne su lijehe zasađene različitim uresnim trajnicama i jednoljetnicama. Spomenimo tek neke od vrsta koje ovdje redovito možete vidjeti: razne vrste i sorte popularnih jednoljetnica kao što su cinije (rod Zinnia), kadifice (rod Tagetes) i ljetne begonije (Begonia Semperflorens cult.) stalni su ljetni stanovnici uresnih lijeha oko jezeraca; od trajnica, redovito se mogu vidjeti razne vrste i sorte kokotića (rod Delphinium) i uresnih pakujaca (rod Aquilegia), koje pripadaju istoj porodici žabnjakovki (Ranunculaceae). Zajedno s okolnim nasadima, stazama i mostićem jezerca su zadnji put temeljito rekonstruirana tijekom velikih priprema za prvu zagrebačku Univerzijadu godine. (S. K.) Jednoljetne kleome (Cleome spinosa) iz istoimene malene porodice (Cleomaceae) potječu iz Južne Amerike. Te doista neobične paukolike visoke biljke sve su češće i u privatnim 11

12 vrtovima. Uzgojeno je puno sorti, od kojih ovdje možete vidjeti bijelu ('Helen Campbell') i ružičastu ('Rose Queen'). Pahisandra (Pachysandra terminalis) iznimno je cijenjena trajnica pokrivač tla za sjenovita mjesta. Vazdazelena je biljka sjajnih zelenih listova, koji zimi požute. Potječe s Dalekog istoka. Razne vrste i sorte kokotića (rod Delphinium) rastu kao jednoljetnice ili trajnice. Cvjetaju u svim nijansama i prijelazima modre, ljubičaste i ružičaste boje, a često se i unutar jedne svojte mogu pronaći sve te boje, uključujući bijelu. Čitav je rod otrovan za sisavce. Drvenasti sunčac (Heliotropium arborescens 'Marine') niska je polugrmolika trajnica lijepe tamnomodre boje cvjetova. Cvjetovi su izuzetno mirisavi te se sorta 'Marine' u nekim jezicima naziva lažnom vanilijom. Vrsta potječe iz Perua. 06 AUSTRALSKI STRIBOR (Wollemia nobilis) jedina je vrsta svojega roda, koji uz rodove Araucaria i Agathis pripada porodici malobrojnih drevnih golosjemenjača porodice araukarijevki (Araucariaceae). Araukarijevke su dosegle vrhunac razvoja sredinom mezozoika, prije otprilike 150 milijuna godina, kad su bile rasprostranjene diljem Zemlje. Otkriće australskoga stribora jedno je od najvećih botaničkih otkrića današnjice: u rujnu čuvar David Noble u Nacionalnome parku Wollemi, koji je udaljen tek dvjestotinjak kilometara (zapadno) od Sydneya, slučajno je nabasao na šumarak visokih stabala ove vrste u jednome kanjonu Parka. Pronađeno je manje od 100 primjeraka stribora na prirodnim staništima pa je uslijedio sveobuhvatan program istraživanja i zaštite; prvi su pokusni primjerci razaslani u botaničke vrtove širom svijeta godine. Australski stribor naraste do 40 m, ima karakterističnu smeđu kvržičastu koru, dva tipa igličastih listova raspoređenih u dva ili četiri reda te okruglaste ženske i viseće, izdužene muške češere. Vršni su pupovi tijekom mirovanja zaštićeni bijelo-ružičastom smolastom kapom pa biljka podnosi niske zimske temperature. Prema dosadašnjim molekularnim i paleobotaničkim spoznajama taj živi fosil pojavio se na Zemlji prije više od 90 milijuna godina, koncem mezozoika (kasna kreda). Naš prvi primjerak australskoga stribora posađen je 2014., na 20. godišnjicu otkrića vrste i 125. obljetnicu osnutka Botaničkoga vrta. 07Bambusi su zapravo trave, što pažljivom oku neće promaknuti promatranjem njihovih člankovitih stabljika i izduženih listova. Svoju pripadnost porodici trava (Poaceae) bambusi ili tzv. bambusoidne trave otkrivaju i osobitom građom cvjetova, no naći cvjetajući bambus prava je sreća: te su biljke poznate po fiziološkome fenomenu nepredvidivoga cvjetanja u velikim skupinama i u dugim vremenskim razmacima. Za brz rast bambusa najvažniji je njegov podanak ili rizom, podzemna stabljika čija je osnovna uloga stalno skladištenje velike količine hraniva upijenih iz tla i proizvedenih fotosintezom. Već nekoliko godina nakon zauzimanja novoga staništa u podanku se nalazi dovoljno energije za rast potpuno razvijenih stabljika, tj. vlati, koje svoju punu visinu postižu u samo jednoj sezoni. Ovisno o svojti bambusi se razlikuju veličinom, 12

13 bojom, oblikom pa čak i mirisom. U botaničkome smislu razlikujemo dvije skupine: drvenaste bambuse čvrstih, odrvenjelih stabljika i zeljaste bambuse iz sloja niskoga šumskog raslinja. Uresne vrste u uzgoju dijele se prema vrsti i načinu rasta podanka na one s puzajućim podankom (tzv. simpodijalni rast, kod kojega se podanak brzo širi u svim smjerovima) i one s busenastim podankom (monopodijalni rast, kod kojega je podanak zbijen, gotovo lukovičastog izgleda). Bambusi puzajućega podanka invazivne su biljke koje vrlo agresivno i brzo mogu zauzeti veliko područje. Takve su vrste rodova Phyllostachys i Pseudosasa (P5), rast kojih treba neprestano obuzdavati. Bambuse smatramo jednom od najrasprostranjenijih i najprilagodljivijih skupina biljaka jer desetak rodova s više od 1400 vrsta nalazimo na svim kontinentima izuzev Europe i Antarktike: od vrućih tropskih krajeva do hladnih obronaka Himalaja. Bambusi imaju velik kulturni i ekonomski značaj, za mnoge azijske zemlje kao građevinski materijal i izvor hrane, a u čitavome svijetu kao nezamjenjive uresne biljke. (V. S.) Znate li? Bambusi su najbrže rastuće biljke na svijetu: neke istočnoazijske vrste pri odgovarajućim uvjetima rastu i više od jednoga metra dnevno! Tridesetak centimetara široke odrvenjele stabljike najvišega bambusa, vrste Dendrocalamus giganteus, mogu dosegnuti 46 metara visine u samo nekoliko mjeseci. 07aKarije ili hikoriji (rod Carya, od grč. karuon = orah) i pterokarije (rod Pterocarya), iako u Europi slabo znana stabla, uz srodne orahe (rod Juglans) najvažniji su predstavnici porodice orahovki (Juglandaceae). Karije su u Sjevernoj Americi zastupljene s 13, a u Kini i Vijetnamu sa šest predstavnika, dok šest vrsta pterokarija nalazimo u jugoistočnoj i istočnoj Aziji. Sličnost s orasima očigledna je u resastim muškim (i ženskim) cvatovima te perasto sastavljenim listovima. Pterokarije imaju desetak milimetara dugačke, nejestive, okriljene plodove perutke (grč. pteron + karuon = krilati orah), skupljene u duge rese. Najznačajniji je predstavnik roda kavkaska pterokarija (Pterocarya fraxinifolia, P1l), uresno razgranato stablo široke krošnje i brza rasta, otporno na bolesti i niske temperature. Perutke kavkaske pterokarije okriljene su širokim, zaobljenim, valovitim krilcima i poredane u cm duge rese. Kavkaskoj je slična kineska ili uskokrilna pterokarija (P. stenoptera, P1m), koja se dobro raspoznaje po perutkama vrlo uskih i ušiljenih krilaca u kraćim resama. Križanjem kavkaske i kineske pterokarije uzgojena je hibridna ili Rehderova pterokarija (P. rehderiana, P1n), koju odlikuju veća otpornost i brži rast nego u roditeljskih vrsta. Plod je karije koštunica koja nalikuje plodu običnog oraha (Juglans regia), sa sočnim ovojem koji se pravilno otvara četirima zaklopcima. Orasi mnogih vrsta karija su jestivi i u SAD-u često korišteni za spravljanje slastica: najveće plodove daje klapava karija ili kraljevski orah (Carya laciniosa, P1o), prepoznatljiva po krpasto raspucanoj, neurednoj kori. Najčešće se uzgaja pekan (C. illinoinensis, P1p) s plodovima tanke, glatke ljuske i ukusne, slatke sjemenke (jezgre). Pekan je najbrže rastuća od svih vrsta karija, ali su mu za uspješan napredak i redovit urod potrebni topla klima i plodno tlo. Najrasprostranjenija je vrsta na sjevernoameričkome kontinentu gorka karija (C. cordiformis, P1r), poznata po brzome rastu, zlatno žutoj jesenskoj boji listova i, nažalost, potpuno nejestivim, gorkim plodovima. Karije su također cijenjene zbog drveta koje ima jedinstvenu kombinaciju 13

14 čvrstoće, tvrdoće i žilavosti te se koristi za izradu niza korisnih predmeta, posebice raznovrsnih držala. Kao i orasi, karije ne podnose presađivanje. Razlog toj osjetljivosti leži u građi njihova korijena, čiji je glavni dio razvijena žila srčanica vrlo osjetljiva na ozljede. Stoga ih je najbolje uzgojiti izravnim sijanjem plodova na izabrano mjesto. (V. S.) 08Tisu (Taxus baccata) štovali su pretkršćanski narodi sjeverne Europe prije više od 3000 godina, a kasnije postaje simbolom zagrobnoga života i tradicije te se često sadi na grobljima. Tisa je i najdugovječnije europsko stablo, s nekoliko primjeraka u Velikoj Britaniji starosti procijenjene do 3000 godina! Svi dijelovi tise, s iznimkom crvenog ovoja arilusa koji obavija sjemenku, sadrže otrove opasne po život. Zbog sporoga rasta drvo tise je teško, tvrdo i žilavo te se od njega u srednjem vijeku izrađivao čuveni visoki ili engleski lûk. Taj je lûk odapinjao strelice takvom silinom da su mogle probiti i najjači oklop, što je utjecalo na mnoge engleske ratne pobjede. Nažalost, zbog potražnje za tisovinom velik je broj stabala posječen pa je danas tisa rijetka šumska vrsta zakonom strogo zaštićena u mnogim zemljama Europe, kao i u Hrvatskoj. (V. S.) 09Gotovo nema posjetitelja Vrta kojega svojom ljepotom i atraktivnom arhitekturom s kraja 19. stoljeća ne bi privukao izložbeni paviljon. Otkad je godine obnovljen, u njemu se redovito održavaju izložbe, radionice i predavanja te ga tijekom sezone obiđe velik broj posjetitelja svih uzrasta. Oni se rado fotografiraju ispred paviljona i često zapitkuju kada je i kako ovaj drveni ljepotan dospio u Botanički vrt pa se nemalo iznenade kad čuju da je na ovom istom mjestu još od davne 1891.! Naime, u paviljonu je Kraljevska zemaljska vlada na drugoj Jubilarnoj gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu (1891.) izlagala obrtne proizvode državnih kaznionica, a nakon završetka Izložbe paviljon je poklonila Botaničkomu vrtu. Budući da u Vrtu, u kojemu su te godine započeli radovi na oblikovanju partera i nasada, još nije bilo prikladne zidanice, paviljon je trebao poslužiti kao privremeno rješenje za smještaj osjetljivih biljaka. Na fotografiji iz toga doba vidljivo je da je zgrada prenesena u cijelosti, s kupolama i svim pojedinostima. Međutim, fotografije snimane nakon Drugoga svjetskog rata pokazuju postupno propadanje drvene građevine i njezino preoblikovanje. Sjeverni dio paviljona adaptiran je i korišten za stanovanje sve do 1988., a nakon toga derutna građevina služi za prezimljivanje dijela zbirke biljaka. Krajem 20. stoljeća stogodišnji paviljon bio je već u tako lošem stanju da ga je bilo potrebno iz temelja obnoviti. Detaljnu konzervatorsku dokumentaciju izradio je arhitekt konzervator Mladen Perušić iz Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Zajedničkim zalaganjem Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu i Grada Zagreba izložbeni paviljon restauriran je godine. Izvorni dio paviljona koji je sačuvan do danas jest drvena krovna konstrukcija, a sve ostalo kupole i oplošje od ariševa drva obnovljeno je prema staroj fotodokumentaciji. Izložbeni paviljon i danas služi istoj svrsi kao i krajem 19. stoljeća, što je bilo izričito uvjetovano u svim suglasnostima i dozvolama za njegovu obnovu. U njemu prezimljuju brojne, većinom drvenaste, vrste iz Australije i Sredozemlja. Isti prostor ljeti se koristi kao izložbeno-edukacijski prostor, koji je Vrtu prije obnove paviljona jako nedostajao. (B. J.) 14

15 Najužurbaniji tjedan tijekom čitave godine u izložbenome paviljonu i cijelome Botaničkom vrtu jest Tjedan botaničkih vrtova i arboretuma Hrvatske uvijek organiziran oko 18. svibnja, Međunarodnoga dana očuvanja biljaka (International Plant Conservation Day). U toj sve popularnijoj manifestaciji, koju na nacionalnoj razini od koordinira naš Vrt, sudjeluju desetci botaničkih vrtova, arboretuma i drugih manjih zbirki iz cijele Hrvatske. U samo tjedan dana tisuće posjetitelja svrate u Vrt, sudjeluju na različitim radionicama i tematskim šetnjama kroz zbirke, poslušaju predavanja i muziciranja, razgledaju izložbu. Najbrojniji su i najvjerniji posjetitelji djeca: od skupina vrtićkih mališana na lutkarskim predstavama, preko razreda učenika na botaničkim radionicama, do unuka u ugodnoj šetnji uz pratnju baka i djedova. Vrt je tijekom Tjedna otvoren posjetiteljima čitavoga dana, a sva su događanja, uz prethodnu najavu, potpuno besplatna! I Vi ste dobrodošli! (D. S., S. K.) 10Eumediteranska biljno-geografska vegetacijska skupina najmlađa je vrtna kamenjara, namijenjena biljkama hrvatskoga priobalja kojima pogoduju otvorena, sunčana staništa (suncoljubne biljke ili heliofiti). Izgradnja te kamenjare započela je 2009., prigodom 120. obljetnice utemeljenja Botaničkoga vrta. U izgradnju su se uključili mnogobrojni donatori, koji su osim novca darovali i potrebnu zemlju i kamen. Prema idejnom rješenju kamenjara je oblikovana u hrvatsku obalu u malom : od Istre s Učkom, preko obronaka Velebita i obala Dalmacije, do Konavala s priobalnim planinama. Kako je kamenjara relativno mala (popularno je nazivamo Malim Mediteranom, M2), prednost u sadnji dali smo hrvatskim endemičnim i rijetkim vrstama, koje većinom pripadaju vegetaciji kamenjarskih travnjaka i pašnjaka, pukotina stijena te pješčanim staništima. Prve mlade biljke skupljene su na prirodnim staništima 2007., a dio je presađen sa stare, zasjenjene mediteranske kamenjare (M1; 28). Na ovoj kamenjari danas raste oko 150 biljnih vrsta sa sunčanih staništa jadranske obale i priobalnih planina. Najzanimljivije biljke koje ovdje možete vidjeti svakako su one endemične, ugrožene i zakonom strogo zaštićene, kao što su Visianijev čubar (Satureja visiani), jadranska perunika (Iris pseudopallida), endemične zečine (Centaurea ragusina, C. friderici subsp. jabukensis, C. crithmifolia, C. spinosociliata) i zvončići (Campanula istriaca, C. portenschlagiana, C. pyramidalis, C. austroadriatica). Na obroncima zaleđa kamenjare lijepo uspijevaju i vrste obalnih planina, primjerice velebitska degenija (Degenia velebitica), dalmatinska iglica (Geranium dalmaticum) i kuglasto devesilje (Seseli globiferum). Tu možete vidjeti i neke česte, čovjeku korisne vrste: ljekovitu kadulju (Salvia officinalis), buhač (Tanacetum cinerariifolium) i smilje (Helichrysum italicum), zatim čubar (Satureja montana, S. subspicata) i dubačac (Teucrium montanum, T. polium, T. flavum, T. chamaedrys). Posebno mjesto dobila je mala slana močvara, koja teško prezimljuje u ovome dijelu Hrvatske pa u njoj raste manji broj stalnih vrsta, kao što su morska brula (Triglochin maritimum), primorski rančić (Scirpus maritimus), razdijeljeni šaš (Carex divisa) i caklenjača (Salicornia europaea). (S. K.) 11Sistematsko polje osmišljeno je i posađeno tijekom i godine. Namijenjeno je ponajprije studentima za učenje sistematske botanike. Sastoji se od tri osnovna dijela: nasada biljaka jednosupnica (Monocotyledones), biljaka dvosupnica (Dicotyledones) i, između njih, 58 malih bazena s vodenim ili močvarnim biljkama. Na 15

16 gredicama se nalaze biljke posađene po sistematskim kategorijama pripadnosti srodnim porodicama, rodovima i vrstama. Studenti ovdje mogu učiti kako izgledaju biljke u različito doba godine i u različitim fazama razvoja: od sjemenki, preko cvjetanja, do stvaranja ploda. Na sistematskome polju rastu i mnoge proljetnice, npr. đurđica (Convallaria majalis), razne vrste roda sunovrata (Narcissus spp.), zatim korisne biljke (npr. hmelj, Humulus lupulus) i zbirka lukovičastih vrsta. Među dvosupnicama najzastupljenije su porodice žabnjakovki (Ranunculaceae), ružovki (Rosaceae), štitarki (Apiaceae), kupusovki (Brassicaceae), klinčićevki (Caryophyllaceae), pomoćnica (Solanaceae), usnača (Lamiaceae) i glavočika (Asteraceae). Jednosupnice su predstavljene porodicama ljiljanovki (Liliaceae), sunovratki (Amaryllidaceae), perunikovki (Iridaceae), šiljovki (Cyperaceae) i trava (Poaceae). S godinama se sistematsko polje smanjivalo, uglavnom zbog nedostatka prostora u Vrtu, pa su na njemu oblikovane skupine biljaka namijenjenih istraživanjima, poput kadulja (Salvia), perunika (Iris) i zvonaca (Edraianthus, točka 11a). Tu je danas i dio namijenjen ljekovitim i začinskim biljkama (točka 9) te dio s močvarnom vegetacijom (točka 12), kao i nova eumediteranska kamenjara (točka 10). (D. M.) Obična mirisavka (Anthoxanthum odoratum) trava je zbijenoga busenja koja cvate u travnju i svibnju. Snažan je alergen i u vrijeme cvatnje jedan od ozbiljnijih uzročnika peludne hunjavice. Iako je ugodna mirisa nalik onomu vanilije (Vanilla planifolia), stoka je ne voli u sijenu. Poput nekih drugih trava mirisavka može lučiti određene kemijske tvari koje sprječavaju rast drugih biljnih vrsta te tako lakše osvaja nova staništa. Četverolisna raznorotka (Marsilea quadrifolia) močvarna je paprat tankih stabljika i listova oblika četverolisne djeteline koji se uzdižu iznad površine vode. U Hrvatskoj je dio autohtone flore, gdje je još uvijek, u odnosu na ostatak Europe, relativno česta. Ugrožena je i zakonom strogo zaštićena vrsta. Žuta zlatoglavica (Asphodeline lutea) trajnica je rasprostranjena od Sredozemlja do Kavkaza. U hortikulturi je od godine, otkad se uzgaja u Botaničkome vrtu Sveučilišta u Oxfordu. Pečeno korijenje zlatoglavice konzumirali su još stari Grci, ponekad miješano sa smokvama. Jestivi su i cvjetovi koji su slatkasta okusa. Bijeli čepljez (Asphodelus albus) ima gomoljasto odebljali korijen. Može narasti do 120 cm visine. Na prirodnim ga staništima, u vegetaciji planinskih rudina, nalazimo u južnoj Europi. U starih Grka ovu su biljku povezivali sa žalovanjem i smrću: polja bijeloga čepljeza smatrana su prijelazom prema Elysiumu, blagoslovljenom prebivalištu nakon smrti. Poljski kukolj (Agrostemma githago) lijepa je biljka iz porodice klinčićevki (Caryophyllaceae). Danas je, zbog tretiranja žitnih polja herbicidima, i u Hrvatskoj rijedak, dok je u mnogim europskim zemljama gotovo iskorijenjen. Jedan od razloga uništavanja kukolja njegove su vrlo otrovne sjemenke koje, pomiješane sa žitom, mogu dovesti do trovanja. Bojadisarski vrbovnik (Isatis tinctoria) iz porodice kupusovki (Brassicaceae) od davnine se koristio za dobivanje indigo-modre boje. Boja se dobivala od listova biljke. Još su stari Egipćani umotavali mumije u tkanine obojene vrbovnikom. S vremenom je ova prirodna boja zamijenjena pravim indigom i sintetičkim bojama. 16

17 ZNATE LI? Porodica trava (Poaceae) s više od vrsta jedna je od najbrojnijih i najrasprostranjenijih biljnih porodica na Zemlji. Trave dominiraju ogromnim nešumskim površinama svih kontinenata osim Antarktike: savanama, stepama, prerijama, ljanosima... Trave su od neizmjerne važnosti i ljudima jer sve žitarice pripadaju toj porodici. U Europi raste oko 900 vrsta trava, od čega u flori Hrvatske oko 380 te su jedna od vrstama najbrojnijih porodica naše flore. 12Biljke vlažnih staništa, koje u Hrvatskoj rastu u jezerima, močvarama i barama, uzgajamo na nekoliko mjesta u Botaničkome vrtu: u dva umjetna jezerca (točka 5), u bazenčićima u sklopu sistematskoga polja (točka 11) i u ovoj maloj bari. Zbog isušivanja i zagađivanja vlažnih staništa, posebno močvarnih, koja su do 60-ih godina prošloga stoljeća smatrana nepoželjnima, mnoge su močvarne biljke i životinje posvuda u svijetu postale ugrožene. Zbog toga je u iranskome gradu Ramsaru potpisana Konvencija o vlažnim područjima s temeljnim ciljem očuvanja vlažnih močvarnih područja i sprječavanja izumiranja vrsta koje žive na takvim staništima. Konvencija obvezuje zemlje potpisnice, među kojima je i Hrvatska, na očuvanje biološke raznolikosti vlažnih staništa, koja su naročito važna kao staništa ptica močvarica, ali i kao staništa brojnih drugih živih bića. Radi toga su močvarna staništa i u Hrvatskoj zakonom zaštićena, a poseban status zaštite imaju Kopački rit, Lonjsko polje, Delta Neretve i Crna Mlaka. Kako bismo barem malo povećali zbirku močvarnih vrsta, u Botaničkome je vrtu godine uređena ova mala bara. Ovdje su zajedno posađene svojte biljaka koje u prirodi žive na različitim tipovima vlažnih staništa: raznorotka (Marsilea quadrifolia), gorki trolist (Menyanthes trifoliata), suličasti žabočun (Alisma lanceolatum), vodoljub (Butomus umbellatus), močvarni zmijinac (Calla palustris) i druge vrste. (B. J.) Gorki trolist (Menyanthes trifoliata), jedina vrsta svoga roda, jedna je od ugroženih i zakonom strogo zaštićenih močvarnih biljaka hrvatske flore. To je zeljasta trajnica koja raste u plitkim i mirnim vodama Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Širi se vriježama, ima trodijelne listove koji se izdižu iznad vode i trepavičaste bijele cvjetove skupljene u uspravne cvatove. Rezac (Stratiotes aloides) plutajuća je trajnica stajaćih ili sporotekućih voda rasprostranjena u srednjoj Europi, na Kavkazu i u zapadnome Sibiru. Listovi imaju oštar, pilast rub i oblikuju rozetu koja ljeti pluta na površini vode, a u jesen se povlači i prezimljuje na dnu. Rezac je strogo zaštićena vrsta hrvatske flore, osjetljiva zbog nestajanja staništa i onečišćenja voda. Vodoljub (Butomus umbellatus) jedina je vrsta svoga roda i istoimene porodice (Butomaceae). Potječe iz Europe i Azije. Ima linealne listove koji mogu narasti do 1 m. U svibnju se krasni štitasti cvatovi s ružičastim cvjetovima izdižu visoko iznad vodene površine. Obični žabočun (Alisma plantago-aquatica) živi u plitkim stajaćicama ili uz rubove dubljih jezera, bara, kanala ili ribnjaka. Rahli, metličasti cvatovi nose bijele ili 17

18 bljedoružičaste cvjetove koji se otvaraju poslije podne i ostaju otvoreni samo nekoliko sati, do večeri. Žabočun se često uzgaja i kao uresnica. 13Zbirka ljekovitih i začinskih biljaka postupno se obnavlja i dopunjuje od 2007., a na ovome je prostoru nastala već prvih godina nakon osnutka Vrta. Uzgoj ljekovitoga bilja seže u daleku prošlost: prije više tisuća godina Kinezi, Egipćani, Azteci i druge drevne civilizacije poznavale su ljekovita svojstva pojedinih biljaka te su ih ciljano uzgajale, najčešće u blizini hramova. I prvi europski botanički vrtovi osnivani su u 16. stoljeću radi uzgoja ljekovitoga bilja za potrebe studija medicine. U našoj maloj zbirci najzastupljenije su različite vrste kadulja (Salvia). Međutim, budući da velik broj vrsta potječe iz toplijih krajeva, neke kadulje (Salvia mexicana, S. canariensis, S. algeriensis) ovdje slabije uspijevaju jer im smeta prevelika vlaga u tlu tijekom zime. Različite dobro poznate začinske biljke svake sezone možete vidjeti u ponešto drugačijem sastavu. Povremeno ovdje rastu najobičniji peršin (Petroselinum crispum), vlasac (Allium schoenoprasum), neven (Calendula arvensis), bosiljak (Ocimum basilicum) ili kim (Carum carvi), zajedno s nekim manje poznatim vrstama, npr. ljubičastom ljutom papričicom (Capsicum frutescens 'Peruvian Purple'). Mnogi se posjetitelji začude kada među ljekovitim biljkama uoče kukuruz (Zea mays), celer (Apium gaveolens), zob (Avena sativa), tratinčicu (Bellis perennis), papriku (Capsicum annuum), krastavac (Cucumis sativus) i brojne druge obične biljke na čija ljekovita svojstva zaboravljamo. Svake godine uzgojimo i poneku ljekovitu egzotu, kao što je sibirska trajnica Patrinia sibirica ili azijska vrsta velestika (Ferula assa-foetida). Još brojne druge ljekovite biljke sastavni su dio ostalih naših zbirki pa ih možete vidjeti posvuda u Vrtu. Tako primjerice ginko (Ginkgo biloba), indijski lotos (Nelumbo nucifera), đumbir (Zingiber officinale), vanilija (Vanilla planifolia) i mravinac (Origanum vulgare) rastu u arboretumu, bazenima, staklenicima i na kamenjarama. Potrebno je naglasiti da se u Zagrebu nalazi i Botanički vrt ljekovitoga bilja Fran Kušan, koji je posebno namijenjen uzgoju i istraživanju ljekovitih svojstava biljaka, a djeluje u sastavu Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. (B. J.) Smrdljiva velestika (Ferula assa-foetida) može narasti i više od 2 m i nalikuje velikomu koromaču. Rasprostranjena je na kamenitim planinskim obroncima u zapadnoj Aziji, od Irana i Afganistana do Kine. U srednjem vijeku ova se biljka cijenila kao preventivni lijek protiv kuge. U Indiji se i danas upotrebljava crvenkasta smola iz korijena velestike, koja se suši i prodaje u grudicama ili kao prašak za liječenje raznovrsnih bolesti. Iz brazilskih kišnih šuma potječe vrlo otrovna anđelova truba (Brugmansia suaveolens), čije sorte bijelih, ružičastih i žutih cvjetova uzgajamo u hrastovim kacama. Svi su dijelovi biljke otrovni za ljude. ZNATE LI? Na svijetu postoji više regija s mediteranskom klimom, tipičnom za Sredozemni bazen, dio kojega čini i naše Jadransko more. Veoma sličan tip suptropske klime nalazimo i na drugim kontinentima: u većem dijelu Kalifornije i središnjem Čileu, 18

19 na jugozapadu Južnoafričke Republike, dijelovima zapadne i južne Australije te, začudno, fragmentirano čak i na nekoliko mjesta u srednjoj Aziji! Dubrovačka zečina (Centaurea ragusina) jedna je od širom svijeta poznatih hrvatskih endemičnih vrsta, sumporno žutih cvjetova i bijelo pustenastih listova. Opisao ju je sam slavni Carl Linnaeus u svojem djelu Species Plantarum (str. 912), prema primjercima koje su u Nizozemsku donijeli pomorci s klasičnoga nalazišta u Cavtatu. Wulfenova mlječika (Euphorbia characias subsp. wulfenii) visoka je i krupna trajnica, ilirsko-jadranski endem žućkasto-zelenkastih cvatova i debelih stabljika punih mliječnoga soka. U prirodi može rasti u veoma velikim populacijama, a poznata je i u hortikulturi. Jestivi čepljez (Asphodelus aestivus) visoka je jednosupnica, obično pojedinačne cvatuće stabljike s puno bijelih cvjetova složenih u piramidalni cvat. Podzemni gomolji krupni su i bogati škrobom pa su u stara vremena služili za hranu. Portenschlagov zvončić (Campanula portenschlagiana) pripada najslavnijim hrvatskim endemičnim zvončićima. U prirodi raste samo u Dalmaciji: od masiva Biokova i obližnjih otoka pa do poluotoka Pelješca. Širom svijeta poznat je u hortikulturi te je uzgojeno i više nagrađivanih uresnih sorti. 13aRod zvonaca (Edraianthus) iz velike, kozmopolitske porodice zvončikovki (Campanulaceae) obuhvaća vrste većinom rasprostranjene Balkanskim poluotokom. Različiti autori uvelike se razilaze u stavovima oko broja vrsta: neki su skloni raščlanjivanju srodstvenih skupina agregata na puno malih vrsta. Među hrvatskim vrstama zvonaca agregata Edraianthus pumilio ističu se dva stenoendema: biokovsko zvonce (E. pumilio s.s.) i dinarsko zvonce (E. dinaricus). Unutar agregata E. graminifolius u Hrvatskoj raste stenoendemično dalmatinsko zvonce (E. dalmaticus) s vlažnih livada te uskolisno (E. tenuifolius) i širokolisno zvonce (E. graminifolius) šire rasprostranjenosti. Puzavo zvonce (E. serpyllifolius) s Biokova također se smatra zasebnom vrstom. Dalmatinsko je zvonce ekološki jako zanimljivo jer dobar dio sezone mirovanja, prije nastupa vegetacijskoga razdoblja, provede na poplavljenim vlažnim područjima. Gotovo sve druge vrste zvonaca stanovnici su stijena i vrlo suhih staništa. Na ovoj maloj gredici možete vidjeti uskolisno zvonce (Edraianthus tenuifolius), dok su druge vrste kraće živuće pa ih redovito treba dopunjavati. (D. M.) ZNATE LI? Kavkasko zvonce (Edraianthus owerenianus) iz Dagestana u sjevernom Kavkazu jedna je od rijetkih vrsta zvonaca koje rastu izvan Balkanskoga poluotoka. Danas se smatra izdvojenim rodom (Muehlbergella oweriniana). Uskolisno zvonce (Edraianthus tenuifolius) jest ilirsko-balkanski endem primorskoga dijela Dinarskoga gorja, gdje nastanjuje sunčane kamenjarske travnjake. Ta busenasta trajnica cvatova skupljenih u glavice cvjeta u svibnju i lipnju. 19

20 14Najstarije stablo u Vrtu jest hrast lužnjak (Quercus robur) pred Vama, visok 28 m i opsega debla 430 cm. Procijenjena je starost ovoga, vjerojatno samoniklog, primjerka oko 200 godina. Njegova široka, otvorena i razgranata krošnja govori nam da je rastao kao soliterno stablo bez velike borbe za svjetlom, prvih desetljeća vjerojatno u sklopu kakvoga šumarka, a kasnije na čistini, jednoj od livada koje su s juga vodile prema gradu. Lužnjaku pogoduju nizinska područja i plodno tlo s visokom razinom podzemnih voda. Od slične vrste, hrasta kitnjaka (Q. petraea, točka 32), lužnjak se morfološki najlakše razlikuje po dužini lisne peteljke, koja je u lužnjaka vrlo kratka (do 5 mm), a u kitnjaka duga nekoliko centimetara. I dužina plodne stapke, koja nosi žirove, kod lužnjaka je duga do 8 cm, a kod kitnjaka gotovo nepostojeća: otuda i hrvatski naziv toga hrasta, jer su žirovi sjedeći, u kiticama. (V. S.) 15Cvjetni spektar s lijehama duginih boja nastao je prenamjenom dijela nekadašnjih rasadnika. Naime, krajem 1960-ih godina, kad je u Zagrebu ozbiljno razmatrano osnivanje novoga botaničkog vrta na obroncima Medvednice, ovdje je osnovan rasadnik trajnica kako bi se dobilo dovoljno prostora za uzgoj raznovrsnih uresnih biljaka matičnjaka za taj dugo priželjkivani, novi, veliki vrt. Desetljeća su prolazila, novi botanički vrt nije izgrađen, a rasadnik s više od 500 svojti zeljastih uresnica ostao je, zauzimajući puno mjesta, posjetiteljima nedostupan. Stoga smo krajem veći dio te površine prenamijenili i otvorili javnosti, oblikujući nove cvjetne lijehe i presađujući postojeće trajnice. Kako bi površina bila zanimljivija, biljke su posađene tako da oblikuju cvjetnu dugu sastavljenu od trajnica sađenih prema boji cvijeta, lista i/ili ploda, oko kojih se svakoga proljeća sadi rub jednoljetnica odgovarajuće boje. Gredice tako čine svojevrstan spektar sastavljen od šest čistih boja: crvene, narančaste, žute, zelene, plave i ljubičaste. S jedne strane toga cvjetnog spektra nalazi se šarena lijeha, na kojoj u svibnju dominira zbirka perunika (13a), a s druge lijeha s biljkama bijelih cvjetova. Kakvo značenje ima koja boja, kako je vide oprašivači i još puno različitih zanimljivosti možete pročitati na infopločama uz svaku gredicu! Primjerice, znate li da u našim krajevima jako malo samoniklih biljnih vrsta ima crvene cvjetove zato što najčešći oprašivači, kukci, ne vide crvenu boju? Znate li da je stariji hrvatski naziv narančaste boje crvenožuta, kako se i danas naziva u mnogim jezicima koji ne poznaju naranču kao voće? Žuto se cvijeće i bojom i oblikom razvijalo zajedno s kukcima poglavito s pčelama, koje su najčešći oprašivači žutocvjetnih biljnih vrsta. Ne bismo rekli, ali zeleno je cvijeće itekako prisutno u prirodi: to su često cvatovi složeni od sitnih i neuglednih cvjetova bez latica, koje oprašuje vjetar (trave, šiljevi, šaševi ). Uz crvenu i žutu, plava je treća primarna boja: kukci i ptice izvrsno je vide, kao i sve njezine nijanse (modra, azurna, cijan, ultramarin, indigo...) pa su plavi cvjetovi uvijek okruženi mnoštvom oprašivača. Valne duljine ljubičaste svjetlosti na samome su kraju spektra vidljivoga ljudskom oku pa ih poprilično teško raspoznajemo: bolje vidimo tek svjetlije nijanse, kao što je boja lavande. Naravno, kukci, ali i mnogi sisavci, boje vide ili ne vide sasvim različito od ljudi! (S. K.) ZNATE LI? Svi znamo za daltoniste, ljude koji ne razlikuju crvenu i zelenu boju, no znate li da postoje i mnogi drugi tipovi sljepoće za boje, npr. nemogućnost razlikovanja plave od žute? Najrjeđi je tip potpuna sljepoća za boje (monokromazija), kod koje oboljeli ne 20

21 može razlučiti nijednu boju od sive pa mu život protječe kao u crno-bijelome filmu. U pojedinim slučajevima ljudi slijepi za boje imaju i prednost nad ljudima s normalnim vidom: pokazalo se da su, primjerice, puno uspješniji u uočavanju vojnih kamuflaža! 15aNađete li se u Botaničkome vrtu u svibnju, očarat će Vas ova šarena gredica na kojoj raste zbirka perunika (rod Iris, porodica Iridaceae), među kojima dominira skupina tzv. visokih bradatih (Iris skupine 'Barbata Elatior'). Perunike toga srodstvenog kruga imaju krupne i upadljivo obojene cvjetove skupljene u cvatove na dugim stapkama. Raznovrsnost boja ocvjeća bradatih perunika doista je nepresušna: od snježno bijele (Iris 'Canadian Northland', I. 'Fuji s Mantle'), preko jednobojne (žuti I. 'Fox Fire', modri I. 'Royal Regency', crveno smeđi I. 'Fort Apache'), različitih dvobojnih kombinacija (I. 'High Command', I. 'Pink Plum', I. 'Acrobat') i višebojnih (I. 'Collage', I. 'Sweet Musette', I. 'Queen in Calico'), pa sve do gotovo crnih (tamnoljubičasti I. 'Before the Storm' ili I. 'Swazi Princess') Ova je zbirka nastajala desetljećima, razmjenom s botaničkim vrtovima u Europi (npr. s češkim Průhonicama) te darovima naših posjetitelja i kolega (npr. iz rasadnika u kanadskome Hamiltonu). Kako se boja i veličina cvjetova uresnih perunika u sljedeću generaciju uglavnom ne prenosi generativno (putem sjemenki), nego samo vegetativno (dijeljenjem i rasađivanjem odraslih biljaka), većina je uresnih perunika pred Vama u Botanički vrt dospjela tek kao komadić podanka. Tijekom pola stoljeća kroz Vrt je prošlo gotovo 200 različitih sorti bradatih perunika, a mnoge su tijekom godina prestarjele ili nestale. Danas u Vrtu imamo oko 80 sorti uresnih perunika iz skupine bradatih te još toliko drugih vrsta i predstavnika mnogobrojnih skupina velikoga roda Iris. Na ovoj gredici možete vidjeti i više čistih vrsta perunika: divljih svojti, među kojima su neke prikupljene i na prirodnim staništima, a sve su uzgojene iz sjemenki. (S. K.) ZNATE LI? Ne uzgajaju se sve perunike samo zbog cvjetova: npr. smrdljiva perunika (Iris foetidissima) popularna je zbog upadljivih žarkocrvenih sjemenki koje od jeseni pa gotovo do proljeća ostaju u rastvorenim mjehurima, a sorta sibirske perunike Iris sibirica 'Phosphor' zbog jarkožute boje koju u jesen poprime listovi. Perunike su, nažalost, često sklone bolestima te ih treba redovito dijeliti i rasađivati. 16Gledati vrt hosta (Hostarij) kako raste i razvija se od sjemenki do odraslih biljaka u punome sjaju znači proživjeti čitav jedan život! Kao relativna novost u hortikulturi zapadnoga svijeta, hoste ili funkije (rod Hosta, porodica Asparagaceae ili Liliaceae) u širem su uzgoju tek od 1920-ih. Znanosti ih je predstavio slavni švedski botaničar, učenik Carla Linnaeusa, Carl Peter Thunberg ( ), zvan ocem Japanske flore, koji je radni vijek proveo na Dalekom istoku. Divlje vrste hosta (ukupno ih je oko 40) spororastuće su i veoma dugovječne biljke, podrijetlom uglavnom s istoka Japana, koje ne vole često uznemirivanje (presađivanje, rasađivanje) ni drastične promjene uvjeta okoliša (npr. rušenje stabla u sjeni kojega rastu više desetljeća). Upravo stoga, za one nestrpljive koji rezultate žele odmah, uzgojeno je i više brzorastućih svojta kojima pogoduju gotovo sve vrste tla, kao i mnoštvo ukrasnih sorta prošaranih, sjajnih ili dvobojnih listova te cvjetova raznih nijansi ružičaste ili ljubičaste boje. Kolika je danas 21

22 popularnost hosta u sjenovitim vrtovima, možete naslutiti iz podatka da je službeno registrirano više od 3000 križanaca i sorti, a mi ih na ovoj gredici uzgajamo 15-ak. Posebno su lijepe patuljaste ili mini hoste uvijenih listova i krupnih cvjetova (H. 'Univittata Undulata') te one divovska rasta i voštanih listova (H. 'Fortunei Gigantea'). (S. K.) ZNATE LI? Cvjetovi hosta najčešće ne mirišu: poznata je tek jedna vrsta (Hosta plantaginea) i nekoliko sorti doista mirisavih cvjetova. Također, boja listova na prirodnim staništima mahom je zelena, dok neke vrste (npr. H. sieboldiana) imaju modrikasto zelene listove prekrivene voštanom prevlakom, koja im daje plavkast odsjaj. 17Bukve (rod Fagus), zajedno s hrastovima i pitomim kestenom (rodovi Quercus i Castanea), najvažniji su predstavnici porodice bukovki (Fagaceae) sjeverne Zemljine polutke. Njihovi srodstveni odnosi najočitiji su u građi neuglednih, reduciranih cvjetova, a još više u građi i izgledu plodova. Kod sva tri roda plod je djelomično ili posve obavijen zaštitnom ovojnicom koja se naziva kupulom. Kod hrastova je prepoznajemo kao ljuskama prekrivenu kapicu žira, u pitomoga kestena zaklopci kupule gusto su obrasli oštrim, igličastim bodljama, dok su četiri zaklopca kupule bukve prekrivena mekanim bodljicama. Za razliku od hrastova, bukava je tek desetak vrsta: jedna sjevernoamerička, tri europske, a ostale su u Kini, Japanu i Koreji. U razvijenoj šumi bukva je dominantno stablo njezina gusta krošnja ne propušta svjetlost, a jako korijenje sprječava rast suparničkim biljkama pa je tlo gotovo posve golo. Obična ili europska bukva (F. sylvatica, P7a) u manjim je vrtovima često prisutna barem u obliku živice, kao soliterno stablo naći će se u svakom većem parku, a u drvoredima ponegdje naraste do impresivnih visina od 40-ak metara! Odlikuje se glatkom srebrno sivom korom i svjetlozelenim listovima valovitoga, trepavičasto dlakavog ruba. Soliterna stabla bukvi često imaju duge grane spuštene do tla, štiteći na taj način tanku, osjetljivu koru od suncožara. Za razliku od američke bukve (F. grandifolia, P7b), koja se od europske razlikuje oblikom lista i svjetlijom korom, a nerado raste na europskim tlima, obična bukva izvor je najzanimljivijih kultivara. Po boji listova prepoznatljivi su kultivari F. sylvatica 'Zlatia', zlatno žutih do žućkasto zelenih listova, 'Tricolor', koja u proljeće ima svjetlozelene, ružičasto obrubljene listove (P53), te 'Atropunicea', zagasito grimiznih listova (P7c, P53). Listovi mogu biti okruglasti kao u kultivara 'Rotundifolia', posve reducirani i uski kao kod patuljastoga kultivara 'Mercedes' ili različito perasto režnjasti kao u kultivara 'Aspleniifolia' (P7d). Pojedini kultivari bukve sade se zbog zanimljivog izgleda stabla: npr. jablanu sličnu, usku krošnju ima kultivar 'Dawyck', bizarno savijeno i isprepleteno deblo kultivar 'Tortuosa', dok je često viđen kultivar 'Pendula' (P7e) tužna bukva ovješenih grana. Europska bukva podnosi različita tla, obvezno ocjedita i nezasićena vodom, ali joj za dobar rast i zdravlje treba dovoljno zračne vlage i veća količina padalina tijekom čitave godine. (V. S.) 18Red sapunjevica (Sapindales) čini devet porodica, a azijske i općenito tropske predstavnike prepoznajemo po (uglavnom) perasto sastavljenim listovima i izlučivanju specifičnih sekundarnih metabolita (npr. smole i eterična ulja). Među sapunjevicama nalazimo korisne biljke poput manga, pistacije, tamjana i mahagonija. Neke vrste rastu i 22

23 u područjima Azije s umjerenom klimom pa ih je moguće uzgajati u kontinentalnoj Europi. Visinom dominantno stablo na polju 37 kineski je toon ili pajasenak, zvan i kineskim cedrom (Toona sinensis, P37a) iz porodice mahagonijevki (Meliaceae). Kao najotpornija vrsta svoga roda, rasprostranjen je diljem istočne i jugoistočne Azije, gdje se mladi listovi koriste i za jelo. Pajasenak je važan i zbog tvrdog ukrasnog drveta crvenkaste boje, nalik pravom (južnoameričkom) mahagoniju. Listovima mu nalikuje obični pajasen (Ailanthus altissima, P37b, P38a) iz porodice pajasenovki (Simaroubaceae), koji je iz Kine unesen kao uresno stablo u Europu i Sjevernu Ameriku sredinom 19. stoljeća. Iako se brzo pokazalo da je sklon širenju izbojcima korijena i sjemenkama te da ispušta neugodan miris, obični pajasen i dalje je često sađen. Danas je poznat diljem svijeta kao agresivna invazivna biljka koja brzo zauzima zapuštena staništa. Nekoliko starih, manjih stabala sive izbrazdane kore pripada rodu felodendrona ili plutnjaka (rod Phellodendron) iz porodice rutovki (Rutaceae). Naziv roda (grč. phellos + dendron = pluto + stablo) odnosi se na plutastu koru sličnu kori pravoga plutnjaka, koji je sredozemna vrsta hrasta. Amurski felodendron ili mandžurski plutnjak (P. amurense, P37c) uresno je stablo koje se sadi zbog proljetnih žutih cvatova, hladovite krošnje, jesenske zlatno žute boje listova i privlačne plutaste kore. U tradicionalnoj kineskoj medicini ova je vrsta jedna od 50 osnovnih biljaka i koristi se u liječenju plućnih i trbušnih bolesti. Kineski felodendron ili plutnjak (P. chinense, P37d), slična vrsta plitko izbrazdane kore, također je važna u kineskome ljekarništvu. Porodici rutovki pripadaju i zanimljiva bodljikava stabalca na susjednome polju 38: to je kineski bodljan (Zanthohylum simulans, P38b), prepoznatljiv po velikim, bodljastim kvrgama na deblu i granama. Usplođe, korišteno u kineskome kulinarstvu, poznato je kao sečuanski papar. Plodovi japanskoga bodljana (Z. piperitum, P38c) slično se koriste u Japanu, pod nazivom japanski papar. Tamnozelene trnovite grane troliskavoga limuna ili poncira (Poncirus trifoliata, P38d) izvrsna su sastavnica neprobojne živice. Lijepi, bijeli i mirisni cvjetovi u proljeće te maleni, žuti, također mirisni jesenski plodovi ukazuju na srodnost poncira s limunima i narančama (rod Citrus). (V. S.) 19Pripadnost hrastova (rod Quercus) porodici bukovki (Fagaceae) već je opisana, kao i zaštitna kupula ploda reducirana u kapicu žira (16). Upravo po žiru uvijek je moguće prepoznati hrast jer među šestotinjak opisanih američkih, europskih i azijskih vrsta nalazimo vrlo različite biljke: grmove i velika stabla, listopadna i vazdazelena, raznolikih listova i kore Suprotno uočljivim žirovima, cvjetovi hrastova su maleni, neugledni te bez boje i mirisa, što ukazuje na prilagodbu oprašivanju vjetrom. Kad se u Starome svijetu govori o hrastu, misli se na hrast lužnjak ili dub (Q. robur, P8a, točka 14) i njemu sličan hrast kitnjak (Q. petraea), veličajna stabla drevnih europskih šuma, tada štovana kao božanstva, a danas simbole snage, izdržljivosti, upornosti i postojanosti. Na otvorenome široke krošnje, a u šumi vitki, uspravni i ravnih debala zbog potrage za svjetlom, lužnjak i kitnjak razlikuju se ekološki, ali i morfološki (vidi točku 14). Ako rastu na istome području, mogu se križati, čime nastaje hibridni hrast (Q. rosacea, P8c) pomiješanih roditeljskih odlika. Od ostalih europskih vrsta možete upoznati i neke vazdazelene: hrast crnika ili česmina (Q. ilex, P49) naraste i do 20 m, ali ga u Hrvatskoj uglavnom poznajemo kao manje stablo ili grm iz makije. Iako je sredozemna vrsta, dobro podnosi hladnoću pa se uzgaja i u kontinentalnim dijelovima 23

24 Europe i SAD-a. Niži je i ne toliko otporan hrast plutnjak (Q. suber), koji nema hortikulturnu, već gospodarsku vrijednost zahvaljujući kori od koje se dobiva pluto. Najveći nasadi plutnjaka rastu u Portugalu i Španjolskoj. Libanonski hrast (Q. libani, P8d), cjelovitih, duguljastih, nazubljenih listova, stabalce je koje se zbog otpornosti na sušu sadi u vrućim zemljama zapadnoga Sredozemlja i zapadne Azije, odakle i potječe. Brojem vrsta hrastova od Europe je daleko bogatija Amerika s njih čak 250, od čega je 160 meksičkih (većinom endemičnih). Osim u gospodarstvu, mnoge su vrste cijenjene kao uresna stabla prekrasne jesenske boje listova, koji su u nekih hrastova netipični, nerazdijeljeni i cjelovitoga ruba. Takav je vrboliki hrast (Q. phellos, P8e), s duguljastim listovima kao u vrbe. Od većega broja istočnoazijskih hrastova najviše ih raste u Kini, a jedna japanska vrsta, japanski carski hrast (Q. dentata), pravi je rekorder po veličini listova, koji mogu biti široki do 30, a dugački do čak 40 cm! (V. S.) 20Brojni su primjeri iz prošlosti, ali i sadašnjosti, kada su ljudi iz praktičnih ili estetskih razloga odlučili uveseliti sebe ili svoje ukućane novom egzotičnom biljkom u vrtu. Mnoge od njih danas pripadaju invazivnim vrstama jer su se na novim staništima počele intenzivno razmnožavati i širiti, pa i ugrožavati prirodnu vegetaciju. Prema popisu iz u Hrvatskoj rastu 64 svojte invazivnih stranih vrsta. U Botaničkome se vrtu, pod strogom kontrolom širenja, uzgaja 28 potencijalno invazivnih svojti koje se koriste isključivo za edukaciju i istraživanja. Na sistematskome polju (točka 11) možete vidjeti bijeli kužnjak (Datura stramonium), duhan (Nicotiana glauca), američki kermes (Phytolacca americana) te ambroziju (Ambrosia artemisiifolia), jednu od 100 najgorih europskih invazivnih vrsta. Ambrozija Europu osvaja brzinom od 6 do 20 km godišnje, šireći se iz središta zaraze, među kojima je i Hrvatska. Zbog takva su se širenja u posljednjih desetak godina koncentracije njezine peludi u zraku udeseterostručile. Peludna zrnca ambrozije jedan su od najjačih alergena: alergijsku reakciju kod izrazito osjetljivih osoba može uzrokovati već 30 zrnaca po kubičnome metru zraka. Sve više truda ulaže se u uklanjanje ambrozije, a u Hrvatskoj su doneseni i zakonski propisi koji na to obvezuju. U perivoju Vrta možete vidjeti invazivna stabla kao što su obični pajasen (Ailanthus altissima), bagrem (Robinia pseudoacacia) i javor negundovac (Acer negundo) te zeljastu invazivnu trajnicu indijsku jagodu (Duchesnea indica), penjačicu peteroliskavu lozicu (Parthenocissus quinquefolia) i dvometarski japanski dvornik (Reynoutria sachalinensis). Problem širenja i utjecaja invazivnih vrsta golem je i ozbiljan te raste svakim danom. Invazivne vrste ili zeleni tumori, kako ih ekolozi nazivaju, direktno utječu na smanjenje biološke raznolikosti te stvaraju biološke pustinje. Invazivne vrste raširile su se u gotovo sve ekosustave na Zemlji, čemu je posebno pridonijela sve veća mobilnost ljudi, trgovina, turizam i veća brojnost ljudske populacije. Probleme koji nastaju širenjem invazivnih vrsta biolozi su uvidjeli prije dvadesetak godina te se danas godišnje u svijetu potroši više od 200 milijardi dolara na borbu protiv invazivnih vrsta. (D. S.) ZNATE LI? Ljudi i dalje mogu nehotice utjecati na širenje biljnih vrsta: jedna studija ekologa na Antarktici pokazala je i na koji način. Prije iskrcavanja na najjužniji kontinent ekolozi su putnicima na brodu detaljno očistili svu odjeću, obuću, torbe i ostalu opremu te su pronašli 2600 sjemenki. Svaki turist s broda imao je na sebi prosječno dvije do tri 24

25 sjemenke, a svaki znanstvenik i po šest! Više od 50 % svih sjemenki bile su biljne vrste prilagođene rastu u hladnim uvjetima, odnosno potencijalno invazivne vrste. Svakodnevnomu širenju biljnih vrsta uvelike pridonose balastne vode. Naime, veliki se brodovi zbog stabilnosti pri isplovljavanju napune vodom, koju na odredištu ispuštaju. Mnoge invazivne vrste preplovile su oceane upravo na taj način. Znanstvenici pretpostavljaju da između 5000 i vrsta ovoga trena, dok Vi čitate, putuje svijetom u balastnim vodama! 21Divlji kesteni ili kestenovke (porodica Hippocastanaceae) i javorovke (porodica Aceraceae) blisko su srodni i danas već ujedinjeni u zajedničku porodicu sapunjevki (Sapindaceae), kojoj pripadaju i mnoge druge tropske vrste. Divlje je kestene (rod Aesculus) lako prepoznati po karakterističnim obilježjima: velikim, ljepljivim pupovima, prstastim listovima, uspravnim, različito obojenim cvatovima i bodljastim ovojima zaštićenima sjajnim, glatkim, crvenkasto smeđim i nejestivim plodovima. Od dvadesetak opisanih vrsta najpoznatiji nam je obični divlji kesten (Aesculus hippocastanum, P8f), često parkovno stablo široke krošnje i bijelih cvatova, podrijetlom s juga Balkanskoga poluotoka i Male Azije. Američki žuti divlji kesten (A. flava, P8g i P35) ima bljedožute cvatove, a crveni divlji kesten (A. pavia, P8h) crvenkaste. Uske i dugačke cvatove grmolikoga divljeg kestena (A. parviflora, P38d) čine nježni, bjelkasti cvjetići. U drvoredima se najčešće uzgaja niski križanac običnoga i crvenoga divljeg kestena ružičasti kesten (A. carnea, P35b). Iako dijele isti naziv zbog sličnosti plodova, divlji, nejestivi, kesten i pitomi, jestivi, kesten (Castanea sativa) nisu bliski srodnici i pripadaju odvojenim skupinama. Javora (rod Acer) opisano je 128 vrsta i većinom potječu iz Azije. To su uglavnom manja, skladna i uresna stabalca često povezivana s uređenim kineskim i japanskim vrtovima i bonsai-tehnikom. U uzgoju su najčešći dlanastolisni javor (A. palmatum, P41a) i njegovi mnogobrojni kultivari (npr. crvenolisni 'Atropurpureum', P41b) te kultivari japanskoga javora (A. japonicum), primjerice popularni 'Aconitifolium', duboko urezanih listova (P41c). Neke azijske vrste teško je prepoznati kao javore jer imaju cjelovite, a ne karakteristično dlanoliko razdijeljene listove. No svim javorima svojstven je prepoznatljivi plod kalavac, kod kojega su dvije polovice (dvostruka perutka) izrazito jednostrano okriljene. Javori cjelovitih listova jesu npr. japanski grabolisni javor (A. carpinifolium, P41d) te kineski Davidov javor (A. davidii, P35a). Sjevernoamerički javori najpoznatiji su po sjajnim, jarkim jesenskim bojama, od zlatno žute do grimizno crvene, posebice u šumama sjeveroistoka Sjedinjenih Američkih Država i južne Kanade. Žute i narančaste boje listova dolaze od zaštitnih pigmenata karotenoida, koji postaju vidljivi tijekom raspadanja zelenih pigmenata klorofila. Za razliku od karotenoida, koji su čitavo vrijeme prisutni u listu, crveni zaštitni pigmenti antocijanini stvaraju se u listovima tek krajem ljeta, a najviše za hladnih, vedrih dana. Europski su javori malobrojni, ali među njima nalazimo neke od najvećih i najzanimljivijih vrsta te rado sađenih kultivara. Gorski javor (A. pseudoplatanus, P35b) brzorastuće je stablo sredogorja i planina Europe i Male Azije te jedan od najvećih javora, koji može dosegnuti i 35 m visine. Njegovi jednostavni, dlanasto režnjasti listovi 25

26 u jesen poprimaju lijepu, zagasito žutu boju. Veoma su uresni i bijelo-žuto istočkani listovi kultivara A. pseudoplatanus 'Leopoldii' (P34a, P35c). Drvo gorskoga javora cijenjeno je u stolarstvu i gradnji glazbala, a zanimljivo je da se leđa čuvenih Stradivarijevih violina pripisuju gorskomu javoru posebne, valovite, strukture drvnih vlakana ( javor rebraš ) hrvatskih i bosanskih Dinarida! Druga je najčešća europska vrsta brdskih područja javor mliječ (A. platanoides, P35d), manje i skladnije stablo, dugo ušiljenih režnjeva lista, često sađeno u parkovima i drvoredima. Ponekad se sade i njegovi kultivari različito obojenih listova, npr. crnkasto-crvenolisni kultivar 'Crimson King' (P17a). Najmanje listove od svih javora ima istočnosredozemna vrsta rijetka u uzgoju vazdazeleni ili kretski javor (A. sempervirens, P33), varijabilnih, malih i kožastih listova. Porodici javorovki pripada i neobičan rod dvokrilka (Dipteronia) sa samo dvije rijetke, endemične kineske vrste. Kineska dvokrilka (D. sinensis, P35e) grm je ili manje stablo perasto sastavljenih listova, čiji je plod, za razliku od javorova, okriljen s obje strane. (V. S.) 22Prije listanja drveća i prije nego što zima napusti naše krajeve prve proljetnice probijaju se kroz snježni pokrivač. One najranije nazivamo vjesnicima proljeća. U Botaničkome vrtu raste više od 40 vrsta proljetnica, koje pripadaju različitim porodicama te se prilično razlikuju bojom i oblikom cvjetova. Želite li vidjeti Botanički vrt u proljetnome ruhu, svakako dođite čim 1. travnja otvorimo vrata posjetiteljima (za lijepa vremena i nekoliko dana ranije). Najpoznatije i najranije proljetnice, među kojima su i vjesnici proljeća, poput visibaba, ozimice, drijemovca, šafrana, jaglaca i šumarica, rastu po cijelome perivoju Vrta. No ako Vas put dovede u Vrt početkom travnja, upravo na ovome mjestu možete vidjeti jednu od naših najatraktivnijih proljetnica običnu kockavicu ili močvarni tulipan (Fritillaria meleagris). Tu raste i šuplja šupaljka (Corydalis bulbosa), proljetnica bijelih ili crveno-ljubičastih cvjetova, zatim žuta i bijela šumarica (Anemone ranunculoides i A. nemorosa), zlatica (Ranunculus ficaria) te dvolisni procjepak (Scilla bifolia). Početkom travnja svakako pogledajte i tokijsku trešnju Prunus x yedoensis 'Somei Yoshino' u njezinu punom cvatu (P23). Trešnjin cvijet jedan je od najvažnijih simbola japanske kulture te predstavlja početak proljeća. Naša stabla poklon su Udruge trešnjina stabla iz Japana. (D. S.) ZNATE LI? Proljetno cvijeće spominje se u brojnim pričama i mitovima. Jedan je od najpoznatijih grčkih mitova onaj o nastanku narcisa. Prema njemu, prekrasan i uobražen mladić Narcis zaljubio se sam u sebe vidjevši svoj odraz u jezeru. Zbog neuzvraćene ljubavi i velike tuge ubio se, a njegovo tijelo pretvorilo se u cvijet narcisa. Pasji zub (Erythronium dens-canis) jedna je od naših najljepših proljetnica koja je naziv dobila zbog oblika lukovice nalik psećemu zubu. Poglede privlači svojim žarko obojenim cvjetovima te neobičnim, duguljastim i pjegavim listovima. U prirodi raste u 26

27 kontinentalnim listopadnim šumama, a u Vrtu je možete pronaći na krškoj kamenjari (točka 32) ili P45. Obična kockavica (Fritillaria meleagris) osjetljiva je i strogo zaštićena vrsta hrvatske flore. Ta otrovna biljka s vlažnih staništa nosi lijepe purpurne cvjetove, prošarane svjetlijim i tamnijim nijansama, čime nalikuje uzorku šahovnice (otuda i hrvatski naziv). Glavni je uzrok njezine ugroženosti gubitak staništa: kockavica raste na vlažnim livadama, kojih je sve manje zbog negativnog utjecaja čovjeka. Šafran (Crocus vernus) jedan je od prvih vjesnika proljeća, koji se katkada probija i kroz snježni pokrov (cvjetovi reagiraju na povećanje temperature od samo 0,2 C!). Šafranima pogoduju svijetle, prozračne šume i proplanci. Za proizvodnju pola kilograma šafrana, najskupljega začina na Zemlji, treba ubrati četvrt milijuna tučaka vrste Crocus sativus, koja je u prirodi izumrla. Dvolisni procjepak (Scilla bifolia) dobio je naziv zbog dvaju prizemnih lancetastih listova procijepljenih cvjetnom stapkom koja nosi modro ljubičaste cvjetove. U prirodi nastanjuje različite tipove listopadnih šuma umjerenoga pojasa, a poznat je i u hortikulturi te postoji puno sorti različitih boja i oblika cvjetova. 22aU sjeni krošnji lipa i javora skriva se vodocrpilište (strojarnica i zdenac) izgrađeno godine prema projektu arhitekta Jurja Denzlera za potrebe Gradskoga vodovoda. Građevina pomno oblikovanoga pročelja s pergolom (brajdom) dobro se uklopila u ambijent perivoja Botaničkoga vrta. Rijedak je sačuvani primjer vodocrpilišta u Zagrebu građenih prije Drugoga svjetskog rata i zbog toga posjeduje iznimnu vrijednost u industrijskoj arhitekturi vodovodnih pogona, kao zanimljiv spomenik moderne 1930-ih. Planiramo urediti zgradu i obnoviti pergolu te nastaviti koristiti vodu iz zdenca za zalijevanje nasada. (B. J.) 23Hovenija (Hovenia dulcis, P35f), brzorastuće stablo iz istočne Azije, prepoznatljivo je po velikim, sjajnim, tamnozelenim listovima izražene nervature i žućkasto bijelim mirisnim cvjetićima skupljenima u grozdaste cvatove. Najzanimljivije su mesnato zadebljale, jestive plodne peteljke, bogate različitim šećerima, zbog čega se hovenija popularno naziva i bombon-stablom. Mirisom i okusom bomboni hovenije podsjećaju na grožđice i rogač, a njihov se ekstrakt u Koreji koristi za liječenje upale jetara, posebice izazvane prekomjernom konzumacijom alkohola. (V. S.) 24Od stotinjak, uglavnom suptropskih i tropskih, vrsta roda Styrax, samo jedna raste u Europi diviza (Styrax officinalis, P35g). Diviza je prirodno rasprostranjena u zemljama istočnoga Sredozemlja, uglavnom kao listopadni grm ili nisko stabalce, ali se ponekad i uzgaja u parkovima zbog uresnih bijelih cvjetova ugodna mirisa i srebrnkastih, poput trešnje velikih plodova na dugim peteljkama. U Hrvatskoj raste u južnoj Dalmaciji, posebice na otoku Braču. Mirisna smola stiraks ili storaks, dobivena zarezivanjem kore stabalca, koristila se u staroegipatska i antička vremena u ljekarništvu i izradi parfema te za kađenje u vjerskim običajima, slično tamjanu. Danas 27

28 se stiraks dobiva od američkoga i orijentalnoga likvidambra (Liquidambar styraciflua, P52a i L. orientalis, P45a), a kao tzv. bezoin od azijskih vrsta diviza. (V. S.) 25Dvije najrasprostranjenije i najpoznatije europske lipe (rod Tilia, P42) jesu malolisna ili tamna lipa (T. cordata) i velelisna ili bijela lipa (T. platyphyllos). Obje vrste izrastu u velika stabla, visine i do 40 m. Lako ih je razlikovati po listovima: u malolisne su lipe dugi do 7 cm, odozgo tamnozeleni i pomalo kožasti, s donje strane s čupercima hrđastih dlačica u kutovima žila. Listovi velelisne lipe dugi su od 8 do 12 cm i nose bijele čuperke dlačica u kutovima žila. Od mirisnih cvjetova obiju vrsta spravlja se izvrstan čaj, stoljećima poznat u liječenju različitih tegoba. Lipe su čuvene i po svojoj dugovječnosti pa su u mnogim europskim zemljama poznati primjerci stari do 1000 godina. Slavenski narodi štovali su lipu kao sveto stablo te ona i danas ima posebno značenje u Hrvatskoj (mjesec lipanj, kovanica lipa), kao i mnogim drugim europskim zemljama. (V. S.) 26Submediteranska biljno-geografska vegetacijska skupina izgrađena je između i godine. Tu su sađene biljke balkanskih krajeva s blagim utjecajem sredozemne klime: iz Hrvatske (Učka, Risnjak, Mosor, Biokovo), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Srbije, pa čak i Grčke. Iako je danas uvelike zasjenjena zbog prerastanja stabala, na submediteranskoj kamenjari i dalje se mogu vidjeti neke zanimljive svojte. Za proljetni gorocvijet (Adonis vernalis) smatralo se da je u Hrvatskoj na prirodnim staništima (pokretnim pijescima) izumro, no u novije je vrijeme ponovno pronađen. Latinski naziv toga prelijepog roda potječe iz romantične grčke priče: božica Afrodita zaljubljuje se u lijepa momka Adonisa, kojega u lovu ozljeđuje vepar i on umire. Na mjestu gdje su kapnule Afroditine suze izrasta prekrasna biljka gorocvijet. Dugolisni primog (Acanthus balcanicus), krupna zeljasta biljka guštika i kamenitih obronaka, zanimljiva je i veoma cijenjena u hortikulturi zbog svojih bjelkasto-ljubičastih cvjetova i listova koji su lijepi gotovo cijele vegetacijske sezone. Ljepotu dugolisnoga primoga opazili su još stari Grci pa su motivi njegovih listova isklesani na kapitelima korintskih stupova brojnih grčkih hramova. Bijelo iscrtkanu koru starijih grana ima grmoliki grašar (Coronilla emerus subsp. emeroides), koji cvate u svibnju blistavo žutim grozdastim cvatovima. Na humku sa zapadne strane nalazi se grmić alpske ruže (Rosa pendulina), koja je posebno dekorativna krajem ljeta, kad je prepuna crvenih duguljastih plodova šipaka. Ruže se na kamenjarama ne orezuju kao one na parteru (točka 34): samonikle vrste puštamo da rastu kako žele da bi izgledale poput jedinki u prirodi. Tu je i planinska somina (Juniperus sabina), prekrasni grm polegnuta rasta, koji se odavna koristi u hortikulturi. S južne strane kamenjare raste siva pustenasta biljka grmolika rasta gostanka ili veliki pelin (Phlomis fruticosa), koja cvate krajem svibnja ili u lipnju; tada ima lijepe žute cvjetove smještene u pršljenaste cvatove. (D. M.) Proljetni gorocvijet (Adonis vernalis) vrsta je suhih livada i stepa Europe i Azije. Ta trajnica zadebljaloga podanka u kulturi je još od godine. Čitava je biljka otrovna zbog glikozida koji stimuliraju rad srca, ali se i koristi za dobivanje lijekova za srčane bolesti. 28

29 Apeninska šumarica (Anemone apennina) pripadnica je porodice žabnjakovki (Ranunculaceae). Nalazimo je u južnoj Europi, od Korzike do Grčke, pretežito na primorskim planinama, u toploljubnim svijetlim šumama i šikarama brdskoga pojasa. Nisu rijetki ni varijeteti bijele boje cvjetova. Otrovna je biljka: kontakt soka s kožom može prouzročiti iritaciju kod osjetljivih osoba. Kosovski božur (Paeonia peregrina) grmolika je listopadna trajnica rasprostranjena u južnoj Europi i Turskoj. Ovisno o klimatskim uvjetima, cvjeta od kasnoga proljeća do sredine ljeta. Korijenje ovoga božura sadrži kiseline koje imaju antimikrobna svojstva, no mogu prouzročiti i otrovanje želudca. Gostanka ili veliki pelin (Phlomis fruticosa) vazdazeleni je polugrm, biljka otvorenih vapnenastih kamenjara jugoistočnih Dinarida. Voli sunčane položaje zaštićene od vjetra i suho tlo. Naziv roda, Phlomis = plamen, potječe od grčkoga liječnika Dioskorida: listovi nekih vrsta ovoga roda koristili su se, naime, kao fitilj za svjetiljke. 27Porodici maslinovki (Oleaceae) pripada oko 600 kozmopolitski rasprostranjenih vrsta raspoređenih u 24 roda, s najvećom koncentracijom u jugoistočnoj Australiji i Aziji. Uglavnom su to manja stabla ili grmovi, ponekad penjačice ili puzavice različitih oblika i tipova lista i ploda, a najpoznatiji su rodovi maslina, jasen, kalina, forsitija, jorgovan i jasmin. Forsitije (P43, P44) svima su znani parkovni grmovi žarkožutih cvjetova, koji dobro podnose orezivanje i gradski zrak, a lako se razmnožavaju reznicama. U nasadima se najčešće susreću oblici i kultivari hibridne forsitije (Forsythia intermedia), nastale križanjem kineskih vrsta, viseće ili obične forsitije (F. suspensa) i šibolike forsitije (F. viridisima). Forsitije su istočnoazijske biljke, s izuzetkom balkanskog endema europske forsitije (F. europaea). Jorgovana je opisano oko trideset, uglavnom azijskih, vrsta. U jugoistočnoj Europi raste obični jorgovan (Syringa vulgaris, SM), koji su u kulturu, zbog lijepih i mirisnih cvjetova, uveli Turci za vrijeme Osmanskoga Carstva. U 19. stoljeću uzgoj jorgovana postaje vrlo popularan pa se do danas uzgaja više od 1000 kultivara različitih veličina, oblika i boja cvjetova (P43, P44, gredica uz sjeverozapadnu ogradu). Porodici maslinovki pripadaju i kaline (rod Ligustrum, P44), grmovi i manja stabla, od kojih se dvije vrste u Europi najčešće uzgajaju u živicama. Obična kalina (L. vulgare) jedina je samonikla hrvatska vrsta, koja raste po rubovima šuma. Kako je listopadna vrsta, umjesto nje češće se sadi vazdazelena, azijska kalina (L. ovalifolium). Jaseni (rod Fraxinus, P44, P45, P46, SM) najveće su biljke porodice maslinovki, a neke vrste, poput gorskoga jasena (F. excelsior), pripadaju najvišim europskim samoniklim stablima. Jasene je lako prepoznati po perasto sastavljenim listovima i nakupinama okriljenih plodova, koje raznosi vjetar. Od ukupno 65, uglavnom američkih i euroazijskih, vrsta, u Europi su samonikle četiri, a u Hrvatskoj tri vrste. Kod mnogih pretkršćanskih europskih naroda jasen ima veći mitološki značaj i važnost čak i od npr. hrasta i lipe, a naročito su ga štovali Vikinzi kao sveto drvo svijeta Yggdrasil. Jasmina (rod Jasminum) dvjestotinjak je vrsta, grmolikih biljaka, penjačica i puzavica, poznatih već tisućama godina po ljupkim i miomirisnim cvjetovima (riječ jasmin perzijskoga je i arapskoga podrijetla i znači jednostavno mirisni cvijet ). Iako 29

30 su to većinom biljke toplih podneblja, u kontinentalnim krajevima često se sadi na hladnoću otporan rani ili kineski jasmin (J. nudiflorum, A1), koji cvjeta zimi žutim cvjetovima. (V. S.) 28Šume stabala nalik sekvojama pokrivale su sjevernu Zemljinu polutku prije otprilike 140 milijuna godina. Promjenom klime rasprostranjenost tih vrsta znatno se smanjila. Danas postoje samo tri vrste, zbog srodnosti okupljene u potporodicu sekvoja (Sequoioideae) unutar porodice čempresovki (Cupressaceae). Obalna sekvoja (Sequoia sempervirens, P51a) nastanjuje uski, dugački priobalni prostor Sjedinjenih Američkih Država, od južnog Oregona do zaljeva Montereya. Iako je većina starih stabala posječena, neki šumarci prastarih primjeraka sačuvani su u nacionalnim parkovima i spomen-šumama, među kojima su i primjerci stariji od 1000 godina i visoki do 116 m! Sekvoje izvrsno uspijevaju jedino u maglenom pojasu Kalifornije i Oregona, na nadmorskim visinama m, gdje učestale ljetne magle tijekom suhoga perioda snabdijevaju šume neophodnom vlagom. U razvijenim šumama sekvoja glavnina razmnožavanja odvija se vegetativno, izbojcima iz čvorastih nateknuća koja su sačinjena od nakupina spavajućih (dormantnih) pupova. Takav način razmnožavanja daje sekvojama veliku prednost pred vrstama koje se razmnožavaju sjemenkama (spolno). Mamutovci ili divovske sekvoje (Sequoiadendron giganteum, P51b), rastom krupnije, ali niže od obalnih sekvoja, najveći su, najmasivniji i najteži živući organizmi na Zemlji! Slavno stablo nazvano 'General Grant', promjera pridanka stabla 17 m, visine oko 84 m i obujma oko 1500 m 3, teško je više od 2000 tona! Mamutovci rastu u malim populacijama na padinama planinskoga lanca Sierre Nevade u središnjoj Kaliforniji, također uglavnom u zaštićenim područjima poput čuvenoga Nacionalnog parka Sequoia. Za razliku od obalne sekvoje, mamutovac se ne razmnožava vegetativno, već isključivo sjemenkama, ali u prirodi rijetko, zbog slabe klijavosti i pomanjkanja svjetlosti ispod odraslih stabala. Mamutovac se od obalne sekvoje također razlikuje i ekološki jer raste na velikim nadmorskim visinama ( m), otporniji je na zimske hladnoće i suha, vruća ljeta, ali ne podnosi poplave i natopljeno tlo. (V. S.) 29Ginko (Ginkgo biloba, P45b) jedini je preživjeli predstavnik pradavne skupine golosjemenjača koje su vrhunac razvoja, rasprostranjenosti i raznolikosti dosegle u mezozoiku, prije 150 milijuna godina. Ta najstarija živuća sjemenjača također se naziva živim fosilom zbog niza arhaičnih, primitivnih osobina poput dihotomske nervature listova, pokretnih spermatozoida (slično životinjama), klijanja sjemenki bez mirovanja i općenito sličnosti s fosilnim predcima iz mezozoika. Danas jedno od najčešće sađenih uresnih gradskih stabala, ginko je prepoznatljiv po neobičnim lepezastim listovima, ponekad razdijeljenima na dva režnja, naročito lijepima u jesen zbog zlatno žute boje. Na ženskim stablima u jesen dozrijevaju sjemenke (ne plodovi!) omotane sočnim žutim ovojem koji ima izrazito neugodan miris pa se uzgojno cijene samo muška stabla. (V. S.) 30Metasekvoja (Metasequoia glyptostroboides, P45c), uz obalnu sekvoju i mamutovac (točka 25), treći je živući predstavnik potporodice sekvoja. Danas je prirodno rasprostranjena u malim populacijama u kineskim pokrajinama Hubei i 30

31 Sečuan. Korom i listovima podsjeća na obalnu sekvoju, iako je rastom niža (naraste do 60 m), ali za razliku od svojih rođaka nema vazdazelene listove. Zbog listopadnosti, proširenoga pridanka i oblika listova i češera metasekvoju je lako zamijeniti s američkim taksodijem (točka 4, P3). Otkrivena i opisana tek 40-ih godina prošloga stoljeća, metasekvoja je jedna od, iz perspektive znanosti, najmlađih vrsta stabala. Poput ginka smatramo je živim fosilom jer posve nalikuje dva milijuna godina staroj fosilnoj vrsti metasekvoje iz Japana po kojoj je opisana i nazvana, ali i drugim izumrlim metasekvojama, kojih fosile nalazimo diljem čitave sjeverne Zemljine polutke. (V. S.) 31Dendrološka mediteranska biljno-geografska vegetacijska skupina (popularno zvana mediteranska kamenjara, M1) osnovana je 1954., kad je zbirka biljnih vrsta hrvatskoga priobalja u Botaničkome vrtu već toliko narasla da je za nju u klijalištima postalo pretijesno. Na taj umjetni brežuljak sađene su, uz zeljaste, i grmolike i drvenaste biljke, koje su tijekom desetljeća zasjenile veći dio kamenjare. Stoga je osnovana nova kamenjara (M2, točka 10) posvećena suncoljubnim biljkama hrvatskoga priobalja (heliofitima), dok je ova, stara, kamenjara ostala zasađena primorskim vrstama drveća i grmlja. Ipak i danas se tu mogu vidjeti neke endemične sredozemne zeljaste vrste, primjerice Poscharskyjev zvončić (Campanula poscharskyana), koji prirodno raste samo u okolici Dubrovnika (u Konavlima), te strogo zaštićena i kritično ugrožena dalmatinska iglica (Geranium dalmaticum), koja raste samo na poluotoku Pelješcu (na Svetom Iliji), no poznata je u hortikulturi diljem svijeta. S djelomično osunčane sjeverne strane kamenjare raste lijepo stabalce hrasta oštrike (Quercus coccifera), tako nazvanoga zbog vazdazelenih, kožastih listova oštro bodljastoga ruba. Ta vrsta južnoga Sredozemlja i sjeverne Afrike nekoć je bila važan izvor hrane biljnim ušima (ušencima) roda Kermes, od kojih se dobivala čuvena grimizna boja. Sjeverno od staze (P49) posađena je obična planika (Arbutus unedo), rasprostranjena duž jadranskoga priobalja. Zimi je krase cvatovi malih, bljedoružičastih, vrčastih cvjetova koji ukazuju na pripadnost porodici vrijesovki (Ericaceae). Plodovi su bobe jestive u malim količinama, žute do jarkocrvene boje, koje izgledom i veličinom podsjećaju na vrtne jagode pa se planika ponekad naziva jagodnjakom ili jagodinčicom. Na kamenjari je zasađena i hibridna planika (A. andrachnoides), spontani križanac obične i grčke planike (A. andrachne), razgranato stabalce privlačne, glatke narančasto smeđe kore koja se redovito ljušti. Pored obične planike uzdižu se već spomenuti hrast crnika (točka 18) i obični čempres (Cupressus sempervirens), dugoživuća vazdazelena četinjača koje su primjerci uske, stupaste krošnje zaštitni znak mnogih zemalja Sredozemlja. U Iranu su opisana stabla široke krošnje stara gotovo 4000 godina! Na istočnoj strani skupine raste nekoliko vazdazelenih stabalaca i grmova zelenika (sredozemni rod Phillyrea), srodnika maslina, kalina i jasena unutar porodice maslinovki (točka 26) te vazdazeleni niski grm kositrenice (Ephedra fragilis subsp. camylopoda). Kositrenice pripadaju neobičnoj, reliktnoj skupini gnetuma, biljaka koje sadrže niz zbunjujućih osobina golosjemenjača pomiješanih s osobinama kritosjemenjača. Listovi kositrenica preobraženi su u sićušne kožaste ljuske, a fotosintezu su preuzele zelene stabljike ili filokladiji. Sjeverno od kamenjare (P49) te na gredici uz sjeverozapadnu ogradu Vrta ljeti se nalazi i zbirka drvenastih biljaka posađenih u loncima, koja prezimljuje u stakleničkim uvjetima. Uglavnom su to biljke različitih rodova i porodica iz toplijih krajeva svijeta sa 31

32 sredozemnom klimom Sredozemlja te dijelova Australije i Novoga Zelanda, južne Afrike, Kalifornije, Čilea i središnje Azije. Među njima se ističu npr. ljepljivci (rod Pittosporum), tisulje ili podokarpi (rod Podocarpus) te araukarije (rod Araucaria). (V. S.) ZNATE LI? Posljednjih godina, zbog klimatskih promjena i globalnoga zatopljenja, neke vrste palma uspješno preživljavaju na otvorenome u srednjoj, ali i u sjevernoj Europi. Najčešće se radi o primjercima kineske visoke žumare (Trachycarpus fortunei). Ta vrsta palme najotpornija je na hladnoću te kratko vrijeme može izdržati temperaturu i od -10 C. Danas se čak i širi i usijava izvan vrtova: divlje populacije žumare mogu se naći u podnožju Alpa u Švicarskoj još od godine. I mi smo pokušali 50 godina star primjerak ove vrste uzgajati u perivoju, no preživio je samo tri blage zime. Više sreće, za sada, ima visoka žumara koju smo godine posadili u dvorištu, ispred zgrade uprave Botaničkoga vrta. Zimi je zaštićena samo protumraznom folijom. (B. J.) 31aVrtlarska kuća izgrađena je već godine i bila je prva zidanica u Botaničkome vrtu. U zgradi je bio uređen stan za vrtlara, a nakon Drugoga svjetskog rata tu je stanovala dugogodišnja upraviteljica Vrta dr. sc. Sala Ungar s obitelji. Danas je u zgradi smještena uprava Botaničkoga vrta i uredi stručnog osoblja. (B. J.) 32U porodici kozokrvinki (Caprifoliaceae, P49, P46 i P48) nalazimo niz često viđanih uresnih i korisnih grmova ili stabalaca različitih rodova. Od vajgela (rod Weigela) najčešće susrećemo kultivare ružičaste vajgele (W. florida), koji se sade zbog ljevkastih cvjetova jarkih boja, npr. tamnoružičasto crvenih u kultivara 'Bristol Ruby'. Jednim od najljepših predstavnika porodice smatra se jedina vrsta svojega roda kolkvicija (Kolkwitzia amabilis), podrijetlom iz središnje Kine. Iz tamnoružičastih pupova razvijaju se cjevasto-zvončasti cvjetovi bljedoružičaste boje, karakteristično tamnožuto mrežasti s unutrašnje strane ždrijela. Zimi su gole grane kolkvicije prepoznatljive po kori, koja se ljušti u tankim trakama. Tipični su rod porodice kozokrvine (rod Lonicera) s opisanih 180 vrsta, od kojih je 20 europskih, uglavnom penjačica lijepih cvjetova. U uzgoju su vrlo česti mnogobrojni kultivari, npr. modre (L. caerulea) i šumske (L. periclymenum) te japanske (L. japonica) kozokrvine. Kao niske živice i pokrivače tla susrećemo kineske vrste sitnih vazdazelenih listova: sjajnu (L. nitida) i kalinastu (L. pileata) kozokrvinu. Ranocvjetna kozokrvina (L. purpusii) čest je parkovni grm brza rasta, sađen zbog opojno mirisnih, neuglednih cvjetića zimskoga cvata. Ispred ranocvjetne kozokrvine na P49 rastu svojte roda biserke (Symphoricarpos), također učestalih parkovnih grmova. Prepoznatljivi su po nakupinama okruglih, bobičastih plodova nalik biserima, koji su u grozdastoga biserka (S. albus) bijele, koraljnoga biserka (S. orbiculatus) ružičasto crvene, a hibridnoga biserka (S. chenaultii) ružičaste boje. Jedan je od najpoznatijih rodova porodice, danas izdvojen iz kozokrvinki u drugu porodicu, rod hudika (Viburnum). Većinom grmovi ili mala stabla, hudike se sade zbog privlačnih, ponekad mirisnih cvjetova i žarko obojenih plodova. Sredozemna vrsta lemprika (V. tinus, M1) cvjeta nekoliko mjeseci u godini, često i zimi, a dobro podnosi orezivanje pa se uzgaja u topijarima i živicama (P49). Kultivar 'Roseum' (sinonim 'Sterile') crvene ili obične hudike (V. opulus), velikih, poput snježnih gruda bijelih cvatova, jedan je od najstarijih u uzgoju. Samonikla listopadna vrsta crna hudika 32

33 (V. lantana), čiji su polukožasti listovi s donje strane gusto sivo dlakavi, najljepša je u jesen, zbog štitastih nakupina plodića, koji mijenjaju boju od zelene, preko crvene, do tamnoplave, te rumenih listova. Kineska hudika (V. rhytidophyllum), vazdazeleni oveći grm, prepoznatljiva je po duguljastim, jajastim kožastim listovima, jako naboranima s gornje te gusto žućkasto dlakavima s donje strane. Zbog lijepih bijelo-ružičastih cvjetova slatkasta mirisa često se sadi i korejska hudika (V. carlesii). (V. S.) 33Krška biljno-geografska vegetacijska skupina, popularna krška kamenjara, najveća je i najstarija površina u Vrtu posvećena samoniklim hrvatskim vrstama. Osnovana je davne godine zaslugom profesora Ive Horvata, hrvatskoga botaničara svjetskoga glasa, a prema nacrtu tadašnjega vrtlarskog pomoćnika Franje Roštlapila. Taj 6 m visoki umjetni brežuljak zamišljen je kao prikaz različitih biljnih zajednica: šumice medunca i crnoga graba, kitnjaka i običnoga graba, bukve i jele, klekovine bora, krškoga kamenjara, brdskih livada i vegetacije stijena. Čak 99 % biljaka na toj kamenjari potječe s prirodnih lokaliteta u Hrvatskoj: obližnje Medvednice, Samoborskoga i Žumberačkoga gorja, zatim Ivanščice, Strahinjščice, Ravne gore, Kalnika, Kleka i Velebita. S vremenom su stabalca, posađena kao mladice, krošnjama prekrile većinu površine pa se danas teško može poštovati pravilo sađenja biljaka u određene zajednice. Među mnogobrojnim vrstama ističe se jedini hrvatski monotipski rod, velebitska degenija (Degenia velebitica) iz porodice kupusovki (Brassicaceae), žutih cvjetova i sivkastih plodova. Dugo poznata samo s Velebita, u novije je vrijeme otkrivena i u nižim područjima Kapele. Zakonom je strogo zaštićena i ugrožena vrsta. Hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis subsp. croatica) također je dobro poznat hrvatski endem. Taj niski grm bijelih cvjetića iz porodice ružovki (Rosaceae) reliktna je vrsta čiji najbliži srodnici žive u srednjoj Aziji i Kini. Ozimica (Eranthis hiemalis) proljetnica je koja cvate vrlo rano, još tijekom zime, kad Vrt nije otvoren za posjetitelje. Kritično ugrožena velika šumarica (Anemone sylvestris) trajnica je termofilnih šuma, danas još preživjela na nekoliko lokaliteta sjeverozapadne Hrvatske. Velecvjetni kukurijek ili božićnjak (Helleborus niger subsp. macranthus) čest je u Gorskome kotaru i Žumberačkome gorju. Ima trajnozelene, kožaste listove i bijele cvjetove koji nakon oprašivanja dobivaju ružičastu boju. Jetrenka (Hepatica nobilis), srodna šumarici, proljetni je ukras listopadnih šuma. Širokolisna ili jezičasta veprina (Ruscus hypoglossum) vazdazeleni je polugrm sjenovitih listopadnih šuma koji se ističe svojim lažnim listovima (filokladijima). Veliki žednjak (Sedum telephium ssp. maximum) ima sočne, mesnate listove poput sukulenata. Velecvjetna mrtva kopriva (Lamium orvala) tercijarni je relikt, vrlo lijepa biljka rubova šuma. Uz samu stazu sa sjeverne strane raste ljekoviti plućnjak (Pulmonaria officinalis), biljka pjegavih listova, čiji ružičasti cvjetovi starenjem poprime modru boju. Tu se nalazi i proljetnica volujsko oko (Hacquetia epipactis), niska trajnica čiji cvat nalikuje pojedinačnomu cvijetu, što je vrlo neobično za porodicu štitarki (Apiaceae). U proljeće cvate i rana kukavičica (Lathyrus vernus), koja živi u bukovim šumama te šumama hrasta kitnjaka i običnoga graba. (D. M.) Zvjezdasti ljiljan ili zlatoglav (Lilium bulbiferum) ima sjajne, upadljive cvjetove i stabljike posute crvenkastim pjegama. Raste na vapnenastim planinskim rudinama srednje i 33

34 jugoistočne Europe, gdje je strogo zaštićen. Cvate u srpnju i kolovozu, a zbog svoje dekorativnosti često se upotrebljava u hortikulturi. Planinski jaglac (Primula auricula) biljka je čvrstoga, snažnog korijena i debelih, mesnatih trajnih listova. Mirisni cvjetovi imaju svjetložute vjenčiće. Stanovnik je Alpa i njima pripadajućih predalpskih područja te pojedinih planina Balkanskoga poluotoka. Čest je i u hortikulturi. Kavkaski divokozjak (Doronicum orientale) ima srcolike listove i cvat žute boje. Rasprostranjen je na području jugoistočne Europe, Kavkaza i Male Azije. Voli otvorena sunčana staništa, ali i polusjenu. U Hrvatskoj raste na Medvednici i nekim slavonskim planinama. Sorte ove vrste često se koriste u hortikulturi, naročito za urbane prostore. Bubrežastosrcasta valdštajnija (Waldsteinia geoides) raste u središnjoj i zapadnoj Europi, na Balkanskome poluotoku te na Kavkazu. Cvate od travnja do svibnja, u svijetlim listopadnim šumama i šikarama. Rod je nazvan po austrijskome botaničaru Waldstein-Wartenbergu. Velebitska degenija (Degenia velebitica), stanovnica vapnenastih točila, ima zanimljivu priču oko svoga otkrića. Prvi ju je uočio mađarski botaničar Arpad Degen, koji je svrstava u nekadašnji sjevernoamerički rod Lesquerella. Proučavajući herbarizirane jedinke, austrijski botaničar August Hayek shvatio je da se radi o posebnome rodu i vrsti. Prikaz cvijeta i ploda nalazi se na kovanici od 50 lipa. Hrvatski klinčić (Dianthus giganteus ssp. croaticus) endemična je vrsta koja raste na vapnenastim tlima suhih brdskih livada i pretplaninskih travnjaka sjeverozapadne Hrvatske, Gorskoga kotara, Like i Velebita. Ta zeljasta trajnica cvjeta u svibnju i ima tamnocrvene cvjetove skupljene u glavičaste cvatove. Ilirski endem kukurijek božićnjak (Helleborus niger ssp. macranthus) cvjeta od siječnja do ožujka, a ovisno o mikroklimatskim uvjetima i nadmorskoj visini, ponekad i već oko Božića. Karakteristična je vrsta naših bukovih i bukovo-jelovih šuma. Raste na dolomitima pa je ujedno indikator takvih podloga. Otrovna je biljka. Hrvatska perunika (Iris croatica) stanovnik je svijetlih šuma hrasta medunca i crnoga graba kontinentalne Hrvatske. Godine 2000., na prijedlog HAZU-a, ova je perunika proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom. Vrstu su opisali poznati hrvatski botaničar Ivo Horvat i njegova supruga Marija. Planinski božur (Paeonia mascula) zeljasta je trajnica. Na Velebitu, među stijenama, često u vegetaciji visokih zeleni stvara prekrasne planinske vrtiće. Rod je dobio znanstveni naziv po Peonu, učeniku Asklepija, grčkoga boga medicine i ozdravljenja. Asklepije je bio jako ljubomoran na svoga učenika, a od njegove srdžbe spasio ga je Zeus pretvorivši ga u ovu prekrasnu biljku. 34

35 Ljuskasta tilovina (Petteria ramentacea) listopadni je grm vapnenih krških područja mediteranske i submediteranske klime. Nosi i naziv negnjil, što proizlazi iz narodnoga vjerovanja da tilovini korijenje ne propada ni kad nadzemni dio biljke ugine. Izvrsna je svojta za pošumljavanje krša. Mekolisna ili širokolisna veprina (Ruscus hypoglossum) cvate neuglednim cvjetićima u ožujku, travnju i svibnju. Koristi se kao ljekovita vrsta od pradavnih vremena. U novije se vrijeme uzgojem pokušavaju zaštititi prirodne populacije te vrste, koja se masovno koristi u cvjećarstvu. Hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis ssp. croatica) endem je hrvatske i bosanskohercegovačke flore. Raste u šikarama crnoga bora i primorskim bukovim šumama na sjevernome i srednjem Velebitu te na Čabulji i Velikoj Čvrsnici. Tercijarni je relikt, što znači da je preživjela oledbe i danas su joj staništa rijetka i usko lokalizirana. 34Bazeni s vodometom (fontanom) izgrađeni su već godine za uzgoj lopoča, a obnovljeni su u izvornom obliku. Krajem 20. stoljeća pored bazena je izgrađen i mali kupolasti staklenik (Viktorijina kuća) s bazenom, u kojemu se uzgajaju tropske močvarne biljke. U bazenima oko fontane već desetljećima prekrasno cvjetaju sorte lopoča crvenih, žutih i ružičastih cvjetova (Nymphaea x marliacea 'Rubra', 'Chromatella' i 'Rosea'). Zbirka je nadopunjena godine novim sortama: 'ReneGerard', 'Perry s Double White' i 'Paul Harriot'. Lotosi (Nelumbo nucifera) ističu se u kolovozu svojim velikim ružičastim cvjetovima i plavo zelenim štitastim listovima koji se izdižu visoko iznad površine vode. Ova krasna trajnica potječe iz južne Azije i Australije. Budisti je smatraju svetom biljkom i već je više od 2500 godina uzgajaju uz svoje hramove. Azijskim narodima lotos služi i za hranu: jestivi su mu gomolji, listovi i sjemenke. U istome bazenu ljeti cvjeta i talija (Thalia dealbata), podrijetlom iz toplih područja Sjeverne Amerike. Čitava biljka izgleda kao da je posuta bjelkastim prahom. Ljubičasti cvjetovi skupljeni su u cvatove na vrhu stabljika koje mogu narasti od 1,5 do 2 m iznad vode. Listovi talije nalikuju listovima kana pa ovu vrstu nazivaju i vodenom kanom. Talija i lotos uspješno prezimljuju u bazenu, zaštićeni od hladnoće i smrzavanja pokrovom od suhoga lišća. 34aViktorijina kuća mali je tropski staklenik, najpopularniji u vrijeme cvatnje divovskog amazonskog lopoča i vodenih zumbula. Divovski amazonski lopoč ili viktorija (Victoria amazonica), najveći i najpoznatiji tropski lopoč, potječe iz porječja Amazone, gdje ga je otkrio češki botaničar Tadeáš Haenke godine. Bijeli cvjetovi nalikuju našim lopočima, ali su puno veći. Na prirodnome staništu cvjetovi mogu imati promjer čak do 40 cm, a okrugli listovi izdignuta ruba mogu narasti u promjeru i više od 2m! Vrlo su čvrsti i mogu podnijeti težinu odrasla čovjeka ako se jednolično rasporedi na površinu lista. Vodeni zumbul ili vodena orhideja (Eichhornia crassipes) južnoamerička je tropska biljka koja je nazvana po lijepim velikim plavkasto ljubičastim cvjetovima skupljenima u cvat nalik zumbulu. Listovi ove vrste zanimljive su građe: lisne peteljke proširene su u spužvaste mjehure ispunjene zrakom, s pomoću kojih plutaju na površini. Biljka se širi vriježama, brzo pokrivajući vodenu površinu. Zbog toga se u tropskim 35

36 krajevima smatra izrazito invazivnom vrstom pa je u nekim državama zabranjena prodaja i uzgoj ove biljke. Kod nas, srećom, vodeni zumbul ne preživljava zimu na otvorenome te ne postoji opasnost da se razmnoži i pobjegne iz uzgoja. Povremeno se ovdje može vidjeti i bodljikavi lopoč (Euryale ferox), jedina vrsta svoga roda. Potječe iz močvarnih tropskih područja Indije, Bangladeša i Kine. Okrugli listovi plutaju na površini vode, bodljikavi su i nalikuju listovima blisko srodne vrste viktorije, ali nemaju uzdignuti rub plojke. Biljke imaju čvrste i oštre bodlje na vanjskoj strani čaške, na stabljici i na obje strane listova. Purpurno ljubičasti cvjetovi relativno su maleni, otvaraju se danju i to najčešće pod vodom. (B. J.) Cvjetove tropskoga lopoča, viktorije, oprašuju noćni kukci, stoga su joj cvjetovi otvoreni od sumraka do jutra. Zanimljivo je pratiti promjenu boje cvjetova: cvjetni pup otvara se u predvečerje i tada su latice potpuno bijele boje. Bijeli cvijet ostaje otvoren do kasnoga jutra idućega dana, a zatim se zatvara. Drugoga dana predvečer latice se opet rastvore, ali tada im je boja crvenkasta, a ponekad može biti i izrazito crvena. Noću crveni cvijet zatvara latice i povlači se u vodu. Tako viktorija cvjeta dva dana: prvoga je dana cvijet bijele boje, a drugoga crvenkaste. 35Središnji dio Botaničkoga vrta čini cvjetni parter otvoreni prostor izvorno zamišljen u tzv. francuskome stilu (jardin à la française). Parter (franc. parterre) vrt je na ravnoj podlozi sastavljen od pravilnih, strogo simetričnih gredica razdvojenih i povezanih jednako simetričnim, pošljunčanim stazama. Gredice mogu ili ne moraju sadržavati cvijeće, a omeđene su kamenim rubom ili pravilno rezanim niskim živicama. Ocem parternoga vrta smatra se Claude Mollet, glavni nadvrtlar trojice francuskih kraljeva s prijelaza 16. u 17. stoljeće. Njegov je sin André parterni vrt prenio u Nizozemsku, Švedsku i Veliku Britaniju, čime se popularnost toga tipa vrta proširila čitavom Europom. Francuski stil u vrtnoj arhitekturi dosegao je vrhunac tijekom 17. stoljeća, u razdoblju renesanse i baroka, a najčešće se povezuje s imenom slavnoga francuskog krajobraznog arhitekta Andréa le Nôtrea, koji je dizajnirao neke od najpoznatijih francuskih vrtova na svijetu (Vaux-le-Vicomte, Versailles, Greenwich Park). Parterni su vrtovi mahom smješteni u blizini visokih građevina jer se njihov pravilan dizajn kojemu se treba diviti i više negoli samim biljkama od kojih je sastavljen najbolje zamjećuje promatranjem odozgo. Naš je parter zasađen najvećim dijelom cvijećem trajnicama i jednoljetnicama i veoma je malen. Valja ga razgledati s uzvisine ispred izložbenoga staklenika, otkuda se lijepo vidi središnja uredno košena travnata ploha obrubljena simetričnim cvjetnim gredicama. Na unutarnjim gredicama rastu uresne zeljaste trajnice, oko kojih se dva puta godišnje sade raznovrsne jednoljetnice u proljetnome i ljetnom aspektu. Na vanjskim gredicama već dugi niz godina rastu kultivari ruža iz skupina Rosa Floribunda i Polyantha. (S. K.) 36Nakon izgradnje prvoga staklenika u svijetu (1840.) izložbeni staklenici postupno postaju neizostavan dio svakoga većeg botaničkog vrta. Može se reći da se u 19. i početkom 20. stoljeća vrijednost botaničkih vrtova mjerila brojnošću zbirki tropskih biljaka koje su bile izložene u staklenicima. Zbog toga su i u našem Botaničkom vrtu, odmah po osnutku, izgrađeni staklenici za uzgoj egzotičnih tropskih biljaka. Iako su 36

37 u uporabi dulje od stoljeća, nikada nisu bili restaurirani. Središnji staklenici izgrađeni čine cjelinu s cvjetnim parterom i vrijedan su primjer specifičnog arhitektonskog naslijeđa. Nažalost, ta jedinstvena sačuvana građevina toga tipa u Hrvatskoj ujedno je jedina centralna građevina na zagrebačkoj Zelenoj potkovi koja još nije temeljito obnovljena. Obnova izložbenoga staklenika pridonijela bi cjelovitosti povijesnog arhitektonskog naslijeđa u perivojnom okviru zagrebačkoga Donjeg grada, a građanima ponovno omogućila razgledavanje tropskih vrsta koje se uzgajaju u zatvorenome prostoru. Osnovna koncepcija projekta obnove, autora arhitekta konzervatora Mladena Perušića, podrazumijeva izvorni oblik staklenika. Raspored zbirki biljaka iz toplih područja u stakleniku bit će jednak onomu prilikom izgradnje te će se zadržati i izvorno nazivlje pojedinih dijelova staklenika. Novost će biti jedino Sjenovita kuća, koja će se urediti u dijelu podrumskoga prostora. U njoj će posjetitelji moći razgledati tropske i suptropske biljke koje na svojim prirodnim staništima rastu u sjeni krošnji visokoga drveća (epifite), prije svega raznovrsne paprati i bromelije, te različite penjačice koje rastu na drveću i vlažnim stijenama. U zbirci od 40-ak tropskih i suptropskih papratnjača pojedine su starije i od 50 godina. Među najzanimljivijima su brončana davalija (Davallia solida 'Superba'), epifitska paprat koja potječe iz Malezije, japanska paprat (Cyrtomium (Polypodium) falcatum), popularna uresnica toplijih područja svijeta, te nekoliko sorti popularne kućne paprati (Nephrolepis (Aspidium) exaltata). Do obnove izložbenoga staklenika te se paprati ljeti iznose na otvoreno, u tzv. papratarij (točka 39a). Bromelije (porodica Bromeliaceae), velika skupina tropskih jednosupnica, s više od 3100 vrsta, u našoj su zbirci predstavljene s 30-ak svojti iz 15 rodova. Vrsta i sorte rodova Aechmea i Billbergia, s velikim cvatovima žarko obojenih pricvjetnih listova (brakteje), nastanjuju krošnje visokih stabala tropskih šuma. I sorte drugih epifitskih rodova ove porodice, kao što su Guzmania lingulata, Vriesea splendens te Neoregelia spectabilis, dobro su poznate i kao sobne uresnice, koje se mogu kupiti i u cvjećarnicama. U Kući za palme, središnjem najvišem dijelu staklenika s lanternom, bit će smještene visoke i dugovječne biljke: nekoliko vrsta palmi, različite vrste fikusa i tropske penjačice. Do obnove staklenika većina se tih vrsta ljeti može vidjeti na otvorenome (točka 35). Već desetljećima sjeverni, rustikalno obrađen, zid ovoga dijela staklenika obrastaju dvije monstere (Monstera deliciosa), vazdazelene penjačice robusna rasta podrijetlom iz Meksika. U Mlačnoj kući bit će raspoređene biljke koje zimi trebaju nešto niže temperature od palmi i fikusa. Većinom će se, kao i dosad, tu uzgajati mesnatice (sukulente), a dio prostora bit će namijenjen uzgoju velvičije (Welwitschia mirabilis), rijetke i zanimljive biljke iz pustinje Namiba. Zdena kuća namijenjena je uzgoju biljaka koje prezimljuju na temperaturama između 5 C i 10 C, ali vole suh, a ne vlažan zrak. To su prije svega mesnatice ili sukulente (točka 36), među koje se ubrajaju i kaktusi. Zanimljivo je spomenuti da su već u prvim godinama nakon izgradnje staklenika posjetitelji u rano jutro dolazili vidjeti cvjetove kraljice noći (Cereus grandiflorus), puzave penjačice iz porodice kaktusovki (Cactaceae), koja se i danas uzgaja u istome stakleniku. Biljke iz ovoga dijela izložbenoga staklenika u uvjetima kontinentalne klime ne mogu prezimiti na otvorenome pa samo ljeto provode vani. 37

38 Topla kuća služi za uzgoj pravih tropskih biljaka koje vole toplinu, najmanje 18 C i umjerenu vlagu. Ovamo pripadaju brojne vrste koje poznajemo i pod skupnim nazivom sobne lončanice. Po uređenju izložbenoga staklenika tu će se smjestiti naša velika zbirka različitih difenbahija, krotona, zmajevaca, kordilina, fitonija, hoja, anturijuma, pandanusa, sansevierija, begonija, peperomija, filodendrona i brojnih drugih vrsta! Vrlo je zanimljiva biljka divovski kozlac (Amorphophallus titanum) iz porodice kozlačevki (Araceae) s otoka Sumatre, poznata po svom izuzetno velikom cvatu. To je gomoljasta zeljasta trajnica s pjegavo šarenom peteljkom, neobičnih listova, koji u prirodi mogu narasti do 5 m. Cvat ljubičasto-smeđe boje naraste obično više od 2 m i ima vrlo neugodan vonj. Patuljasta banana (Musa cavendishii) zeljasta je vazdazelena biljka visoka oko 3 m, koja redovito cvjeta i nakon toga tjera nove izbojke. Plodovi ove vrste puno su manji od banana koje kupujemo u trgovinama. U Tropskoj kući, dijelu izložbenoga staklenika s vlažnom tropskom klimom, cijele će se godine održavati vrlo visoka vlažnost zraka, dok će najniža zimska temperatura biti oko 20 C. Tu će rasti i neke rijetko uzgajane, a ipak svima dobro poznate biljke kao što su papar, đumbir, slatki krumpir i druge. Visoka zračna vlaga pogoduje rastu tropskih orhideja (Laelia crispa, Vanda tricolor), među kojima je i vanilija (Vanilla planifolia), čiji se plod upotrebljava kao poznati začin za kolače. U bazenima s toplom vodom uzgajat će se zbirka tropskih močvarnih biljaka, koje se obično uzgajaju u akvarijima zajedno s tropskim ribicama. (B. J., S. K., D. M.) ZNATE LI? Već 1890-ih, nedugo nakon izgradnje, izložbeni staklenik bio je prepun i već je tada nedostajalo prostora za povećanje zbirki egzotičnih vrsta! Tako je, nažalost, i danas pa zbog toga i nije otvoren za razgledavanje (osim studentima). Stoga do njegove potpune obnove nastojimo što više biljaka iznositi na otvoreni prostor, kako biste ih mogli vidjeti bar u vrijeme ljetnih mjeseci. 37Biljke mesnatice ili sukulente imaju sposobnost pohranjivanja zaliha vode u listovima i zadebljanim dijelovima stabljike na taj način uspješno preživljavaju duga sušna razdoblja u pustinjama ili polupustinjama u kojima žive. U Botaničkome vrtu mesnatice oduvijek čine značajan dio zbirke pa je zanimljiv izbor predstavnika rodova Agave i Echeveria predstavljen građanstvu već za Gospodarske izložbe godine. Tridesetih godina 20. stoljeća u zapadnome dijelu Vrta nalazila se i tzv. torta, mala izložbena površina sastavljena samo od sukulentnih biljaka. U našim krajevima mesnatice provode zimu u hladnome stakleniku jer ne podnose mraz i niske temperature (osim poneke iznimke!). Od svibnja do rujna ljetuju na vanjskim prostorima uz sjevernu ogradu Vrta te na dijelu cvjetnoga partera. Među mesnatice ubrajaju se i svi kaktusi (porodica Cactaceae). Kaktus starac (Espostoa lanata) stupast je i svijetlim dlakama obrastao kaktus, koji može narasti i do 4 m, a potječe s peruanskih i ekvadorskih visoravni. Peruanski kaktus (Cereus peruvianus) također je stupasta oblika i može narasti do 9 m. Od svih kaktusa jedino rod Peireskia ima potpuno razvijene listove koji trajno opstaju, dok kod svih drugih kaktusa listovi vrlo brzo otpadaju, uopće ne postoje ili su preoblikovani u manje ili veće bodlje. Aloje (Aloe, porodicaaloaceae) imaju debele mesnate listove, smještene pri dnu stabljike. Mnoge vrste aloja imaju ljekovita svojstva pa se upotrebljavaju u medicini i 38

39 kozmetici. Sok prave aloje (Aloe vera) od davnina se koristio za balzamiranje. Obična ili američka agava (Agave americana) donesena je u Italiju, otkuda se proširila po cijelome Sredozemlju. Tanjurasti eonij (Aeonium canariense), ponešto nalik na čuvarkuću s krovova kuća, endem je Kanarskih otoka (Tenerifa). Na prirodnim je staništima trajnica, dok u stakleničkim uvjetima obično živi tek nekoliko godina. Sukulentne mlječike (Euphorbia, porodica Euphorbiaceae) često su nalik kaktusima pa lako dolazi do zabune. Kristov trn (Euphorbia milii) trnovita je mlječika, jedna od mnogih vrsta diljem svijeta koje se povezuje s Isusovom trnovitom krunom. Tirukali-mlječika (Euphorbia tirucalii) drvolika je biljka iznimno otrovna mliječna soka. (D. M.) ZNATE LI? Kaktusi su izvrsno prilagođeni životnim uvjetima u stjenovitim pustinjama i polupustinjama, gdje katkada i mjesecima ili čak godinama nema oborina. Kao kserofiti, kaktusi su prilagođeni takvu načinu života jer ulogu listova preuzimaju stabljike. Zbog posebno građenoga tkiva, tzv. vodnoga parenhima, mogu pohraniti velike količine vode u svojim stabljikama. Površina kaktusa pokrivena je posebno građenom kutikulom koja sprječava suvišno isparivanje te tako pomaže biljci sačuvati dragocjenu vodu. ZNATE LI? Iako slične, mesnatice aloje i agave nisu bliski rođaci: za početak, aloje potječu iz Afrike, a agave iz Amerike. Oko 400 vrsta afričkoga roda aloja pripada porodici ljiljanovki (Liliaceae), dok 300 vrsta američkoga roda agava pripada porodici Agavaceae. Agave se razlikuju od aloja, između ostalog, i po tome što su im listovi po rubu i vrhu bodljikavi. Odrasle aloje cvatu redovito svake godine, a mogu biti i drvenaste. Agave su uvijek samo zeljaste, obično cvjetaju jedanput u životu, a zatim rozeta listova ugiba. I još nešto: od aloja se priređuju lijekovi i melemi, a od agava tekila i čipka! 37aU zbirkama Botaničkoga vrta rastu mnogobrojne svojte iz stotinjak rodova glavočika (Asteraceae). Znanstveni naziv porodice dolazi od naziva tipičnoga roda, grč. aster = zvijezda. Stariji i još uvijek korišten naziv porodice Compositae znači mještovite ili složene, a odnosi se na građu cvata glavicu. Glavočike, naime, imaju vrlo karakterističan cvat (tzv. pseudantij) kod kojega cvjetna glavica nalikuje pojedinačnomu cvijetu, a zapravo je sastavljena od mnogobrojnih sitnih cvjetova. Razvoj glavočika traje više od 45 milijuna godina i do danas su zavladale čitavom Zemljom: okupljaju gotovo 1700 rodova i više od vrsta! Mnoge vrste glavočika koriste se kao hrana, uresnice ili izvor prirodnih pesticida. Osim na sistematskome polju (točka 11) i gotovo svim uresnim lijehama u Vrtu, na ovoj gredici možete vidjeti predstavnike dvadesetak rodova jednoljetnih ili trajnih zeljastih glavočika. Ljekoviti rod stolisnika (Achillea) u hrvatskoj je flori predstavljen s 20-ak svojta, a ovdje možete vidjeti popularne uresne sorte česte u uzgoju. Rod kadifica (Tagetes) sa svojim bezbrojnim sortama dobro je poznat iz gradskih parkova i privatnih vrtova. Sjevernoamerički su, i u nas u uzgoju rijetki, rodovi Stokesia i Townsendia, kao i poznatiji rodovi Rudbeckia, Gaillardia i Helenium. (S. K.) 39

40 37bNa poticaj profesora Vale Vouka, predstojnika Botaničkoga zavoda i vrta, godine izgrađen je Fiziološki laboratorij za potrebe znanstveno-istraživačkoga rada. I danas u toj zgradi rade nastavnici Botaničkoga zavoda i Zavoda za mikrobiologiju Biološkog odsjeka PMF-a. 38Na svijetu postoje biljke koje privlače, love i jedu životinje biljke mesožderke! Ova zapanjujuća pojava objašnjena je tek u 19. stoljeću iako su nekoliko stoljeća ranije bile poznate i opisane pojedine vrste. Međutim, tada se još nije shvaćalo da biljke doista mogu loviti i probaviti životinje. Ulovljene žrtve najčešće su razni kukci, pauci, puževi i sitni račići, ali ponekad plijen mogu biti i kralježnjaci veličine štakora. Zbog toga su ove biljke bile nazivane biljkama mesožderkama; zovemo ih i kukcojednim biljkama zato što su kukci njihov najčešći plijen. Toj skupini pripada oko 650 vrsta biljaka koje žive na svim kontinentima osim Antarktike, a nove svojte otkrivaju se svake godine. Mesožderke uglavnom rastu na hranivima vrlo siromašnim staništima (najčešće na tresetištima, u vodi, na stijenama ili kao epifiti na drveću u tropskim šumama). Njihovi listovi na različite su načine prilagođeni i oblikovani kao lovke (zamke, klopke) s pomoću kojih hvataju svoj plijen. Raznovrsne klopke privlače kukce bojom, mirisom i slatkim sokom. List venerine muholovke (Dionaea muscipula) ima dvije pokretne polovice koje se, čim kukac sleti na list, zaklope i zupcima ga čvrsto zatvore. Sjevernoameričke biljke roda Sarracenia i tropske vrste vrčonoša (Nepenthes) imaju listove poput vrčeva. Rosike (rod Drosera) i tustike (rod Pinguicula) na svojim listovima izlučuju ljepljive, sluzaste kapljice na koje se ulove kukci kad slete na list. Zbog nedostatka odgovarajućega većeg prostora zbirka kukcojednih biljaka uzgaja se u stakleniku i u ovoj maloj staklenoj vitrini, kako biste tijekom ljeta mogli vidjeti iz blizine najljepše primjerke mesožderki iz naše zbirke. (B. J.) ZNATE LI? Kukcojedne biljke na prvi pogled izgledaju posve obično: imaju listove, cvjetove, korijenje, sjemenke. Zelene su boje jer imaju klorofil i asimiliraju, a samo kao dodatan izvor prehrane služe im ulovljeni kukci. Nedostatak hranjivih tvari u tlu, naročito dušika i fosfora, nadoknađuju novim izvorom bjelančevinama životinjskoga podrijetla. Mesožderke, naravno, nemaju nikakvo probavilo: to su jedine biljke koje izlučuju proteolitičke enzime kojima probavljaju plijen, razgrađujući bjelančevine, koje zatim upiju i koriste kao dodatnu hranu. Neprobavljeni se ostatci kukaca osuše, najčešće zajedno s listom lovkom kojom su bili ulovljeni. 39Mahovine su prastara skupina biljaka koja na Zemlji postoji više od 400 milijuna godina, a podijeljena je u tri razreda: prave mahovine, jetrenjarke i parožine. Sitni listovi (filoidi) mahovina najčešće nisu deblji od jedne stanice, prave stabljike nema, već je zamjenjuje stabalce (kauloid), a korijen zamjenjuju dlačice (rizoidi) kojima se mahovina drži za podlogu. Cvijet, sjemenka i plod, naravno, ne postoje: mahovine imaju spore te im je za razmnožavanje neophodna voda. Kako nemaju ni provodni sustav, rijetko narastu više od nekoliko centimetara, s izuzetkom mahovina reda Polytrichales, koje mogu narasti i do 60 cm visine. Najviša je mahovina iz toga reda, ujedno i na svijetu, Dawsonia superba, rasprostranjena na Novome Zelandu, Australiji i Novoj Gvineji. Prema podatcima iz godine u Hrvatskoj je zabilježeno ukupno

41 svojti mahovina, od čega 488 svojti pripada skupini pravih mahovina (Bryopsida), 156 skupini jetrenjarki (Marchantiopsida) i samo dvije vrste skupini parožina (Anthocerotopsida). Iako ih možda i ne primjećujete, u Botaničkome vrtu raste više od 40 vrsta mahovina! Četiri vrste iz četiri različita roda (Marchantia, Conocephalum, Frullania, Lunularia) pripadaju jetrenjarkama, koje ćete prepoznati po krpastome, nepravilnom habitusu, koji poput pomalo sluzavih prevlaka obrasta mnoga vlažna mjesta u Vrtu. Vrste iz 20-ak rodova pravih mahovina obrastaju koru drveća, kamenje na kamenjarama i prikladne zidove, a nekoliko vrsta raste i u travi na više mjesta po Vrtu. (D. S.) ZNATE LI? U probavnome sustavu pretpovijesnoga ledenog čovjeka Ötzija, pronađenoga u Alpama južnoga Tirola, jedne od najstarijih i najbolje sačuvanih mumija otkrivenih u ledu, pronađeno je šest vrsta mahovina. Pretpostavlja se da je neke od njih slučajno unio s vodom ili hranom, a jednu vrstu treseta (Sphagnum imbricatum), za koju je utvrđeno antibiotsko djelovanje, možda je koristio za zacjeljivanje rana. 40Palme i fikusi prezimljuju u staklenicima, a ljeti su izloženi na ovome mjestu. Nakon obnove izložbenih staklenika dio te zbirke bit će raspoređen u njima i oko njih. Na Zemlji danas raste oko 750 vrsta roda Ficus: uzgojne i egzotične vrste toga roda običavamo nazivati gumijevcima ili fikusima, dok samonikle i uzgojne svojte zovemo smokvama, prema njihovom jestivom plodu. Plodovi većine ostalih vrsta gumijevaca također su jestivi, ako već ne za ljude, tad svakako za čitav niz divljih životinja, od kukaca do sisavaca. Gumijevci su od neizmjerne važnosti za kulturu tropskoga svijeta, od objekata obožavanja do izvora materijala za svakodnevnu uporabu. Okupljanje gumijevaca u pripadajući rod Ficus nije teško međutim, prepoznavanje svojta unutar roda veoma je složeno. Svi se gumijevci ističu jedinstvenom građom cvatova te iznimno neobičnim načinom oprašivanja osicama iz porodice Agaonidae. Gumijevci se u kontinentalnim krajevima uglavnom uzgajaju kao sobne uresnice. Zvijezde su naših dnevnih prostorija sobni fikus ili indijski gumijevac (F. elastica) te nezaobilazni fikus benjamin (F. benjamina), sa svojim mnogobrojnim sortama, a poznajemo i neobični, sitnolisni puzavi fikus (F. pumila). Na prostoru ispred sebe ljeti možete vidjeti i neke manje poznate, ali vrlo lijepe gumijevce, kao što su uskolisni gumijevac (F. binnendijkii 'Alii') i lirastolisni gumijevac (F. lyrata). Za većinu ljudi palme su simbol tropskih krajeva, ljetovanja i odmaranja uz pješčanu obalu toploga mora. Za botaničare su palmovke (por. Arecaceae) jedna od najraznolikijih i najzanimljivijih biljnih porodica, s više od 2400 vrsta. Palme su rasprostranjene u tropskim i suptropskim područjima, a najviše u vazdazelenim kišnim šumama u porječju Amazone i na indonezijsko-malajskim otocima. U Europi su samonikle samo dvije vrste palma: jedna vrsta datulje (Phoenix theophrasti) na Kreti i niska žumara (Chamaerops humilis) u zapadnome Sredozemlju. Brojne vrste palma ekonomski su važne biljke i radi toga se od davnina uzgajaju. One čovjeku daju jestive plodove, ulje, škrob, slatki sok od kojega se proizvode vina, likeri i jestivi vosak. Stabljike su izvor građe za nastambe i izradu namještaja, a od listova se proizvode vlakna za izradu užadi. Naša malena zbirka palma prezimljuje u stakleniku, a tijekom ljetnih 41

42 mjeseci biljke su smještene u perivoju, zajedno s gumijevcima i zmajevcima. Zbirka sadrži predstavnike desetak rodova: Butia, Caryota, Chamaerops, Chamaedorea, Howea, Latania, Livistona, Phoenix, Rhapis, Sabal, Trachycarpus i Washingtonia. (B. J., S. K.) ZNATE LI? Živote milijuna palmi na obalama Sredozemnoga mora ozbiljno ugrožava crvena palmina pipa (Rhynchophorus ferrugineus), maleni kukac nametnik koji potječe iz jugoistočne Azije. Invazija na palme u Sredozemlju posljedica je globalizacije trgovanja sadnicama palmi: kukci su uneseni u Europu 1990-ih živim mladim palmama uvezenima iz Egipta. Zarazu je gotovo nemoguće otkriti u ranome stadiju, a ličinke mogu uništiti odraslu palmu tijekom samo godine dana. Ovaj opasni nametnik brzo se širi, a pojavio se i na hrvatskoj obali. Nažalost, zasad ne postoji efikasan način da se spriječi širenje crvene palmine pipe, niti se zaražene biljke mogu izliječiti. 40aJavni zahod izgrađen je godine i jedan je od samo dva takva objekta s kraja 19. stoljeća do danas sačuvana u Zagrebu. Drugi se nalazi na groblju Mirogoju i oba pripadaju tipu zahoda kakvi su se tada gradili u perivojima. Malo drugačiji tip zahoda bio je namijenjen gradskim trgovima, a sačuvana su također dva: jedan na Britanskome trgu i drugi u blizini zgrade rektorata Sveučilišta u Zagrebu. (B. J.) 41Papratnjače (Pterydophyta) velika su i stara skupina primitivnih biljaka stablašica, koje se najčešće dijele u četiri razreda: prapaprati, crvotočine, preslice i prave paprati. Prave su paprati još uvijek donekle slične primitivnijim mahovinama (točka 36), ali ih s naprednijim biljkama veže postojanje provodnoga (vaskularnoga) sustava. Za razliku od mahovina paprati su biljke s pravim korijenom, stablom, listom i provodnim žilama. No, poput mahovina, i one najčešće na naličju listova - nose sporangije u kojima nastaju nespolne rasplodne stanice spore. Danas na Zemlji živi oko vrsta pravih paprati, raspoređenih u 250 rodova. Na ovoj gredici možete vidjeti trajno posađene neke od najčešćih vrsta pravih paprati hrvatske flore. Šumska ili muška paprat (Dryopteris filix-mas) jedna je od najčešćih paprati naših listopadnih šuma, dok je papratica ili ženska paprat (Athyrium filix-femina) vrsta tamnih i vlažnih šuma. Obična (Polypodium vulgare) i južnjačka oslad (P. cambricum) dvije su česte vrste paprati: prva (vazdazelena) u kontinentalnim, a druga (zimzelena) u primorskim područjima. Jelenjak (Asplenium (Phyllitis) scolopendrium) neobična je paprat cjelovitih listova nalik dugačkim jezicima. Rijetka vrsta naše flore smeđa stela (Matteucia struthiopteris) ima dvije vrste listova: u rano proljeće nosi smeđe izdanke na kojima nastaju spore, a kasnije se pojavljuju zeleni listovi koji su posve sterilni. U uzgoju su vrlo lijepe i bodljikava (Polystichum aculeatum) te čekinjasta papratnjača (P. setiferum). Uz domaće vrste na otvorenome, u staklenicima uzgajamo i više vrsta (sup)tropskih paprati, koje će nakon obnove izložbenoga staklenika biti smještene u tzv. Sjenovitoj kući (točka 33). (S. K.) ZNATE LI? Vladavina papratnjača na Zemlji često se povezuje s razdobljem razvitka prvih kopnenih životinja. Njihovo podrijetlo najvjerojatnije seže do pretkambrija (prije 400 milijuna godina), dok iz razdoblja karbona (prije 300 mil. god.) potječu najveće 42

43 zalihe ugljena, nastale na prostorima nekadašnjih nepreglednih šuma papratnjača. Vrijedi zapamtiti da su papratnjače puno starije od dinosaura! 41a Tropske i suptropske vazdazelene trajnice naših zbirki, koje zahtijevaju stalnu temperaturu višu od +20 C i visoku zračnu vlagu (oko 90 %), većinu svoga života provedu u staklenicima. Nakon obnove izložbenoga staklenika većina od 350 vrsta i sorti te velike zbirke bit će dostupna javnosti, a dotada dio možete vidjeti ljeti na otvorenome. Zmajevci (rod Dracaena) česti su i veoma zahvalni u sobnom uzgoju, a najpoznatiji je svakako zmajevac s Kanarskih otoka (Dracaena draco). Srodne su zmajevcima kordiline (Cordyline), također većinom suptropske biljke, s nekoliko iznimaka koje podnose niske temperature. Tako npr. novozelandska kordilina (Cordyline australis) podnosi i snijeg pa i u našim krajevima može rasti na otvorenome, poput srodnih sjevernoameričkih juka (rod Yucca), posađenih u posude uz glavni ulaz u Vrt (točka 1). Cijenjena uresnica rajska ptica (Strelitzia reginae) ponegdje se i u našem primorju može vidjeti na otvorenome. Naziv je ta krasna biljka dobila u slavu engleske kraljice Charlotte (djevojačkim prezimenom vojvotkinje od Mecklenburg- Strelitza), suvladarice kralja Georgea III. Kubeba-papar (Piper cubeba) potječe s Jave i Bornea. Taj, do 17. stoljeća u Europi veoma cijenjeni, začin spominje se i u alkemičarskim dokumentima. Iz iste porodice (Piperaceae) potječu i poznate uresnice peperomije (rod Peperomia), zastupljene u zbirkama s desetak vrsta i sorti. Planinska kava ili arabika (Coffea arabica) najpoznatija je vrsta roda kava, koji obuhvaća oko 90 svojta. Arabika potječe iz Etiopije i Jemena, a latinski naziv roda dolazi od latiniziranog imena etiopske pokrajine Kaffe. To, u davnini veliko i bogato, kraljevstvo uzgajalo je kavu prije više od 1000 godina, otkuda je preko Turske dospjela i do Europe. Velika porodica đumbirovki (Zingiberaceae) predstavljena je u našim zbirkama s dvadesetak vrsta. Od mnogobrojnijih rodova spomenimo begonije (por. Begoniaceae), kozlace (por. Araceae) i mlječike (por. Euphorbiaceae), među kojima se osobito ističu krotoni (rod Croton), zastupljeni u tropskim dijelovima svijeta s više od 1300 vrsta. (S. K., B. J.) Nekoliko starinskih sorti krotona (Codiaeum variegatum) svojim velikim šarenim kožastim listovima već desetljećima ukrašava tropski staklenik, a ljeti ih možete vidjeti na otvorenome. Ovaj vazdazeleni grm u prirodi raste u Indiji, Indoneziji, Maleziji i na otocima u zapadnome Pacifiku. Uzgojeno je nekoliko stotina sorta koje su vrlo cijenjene sobne lončanice. Kao pravi pripadnik porodice mlječika, i kroton sadrži otrovni mliječni sok. 42Kultivar 'Pendula' japanske sofore ili pagoda-stabla (Sophora japonica) stabalca su visećih grana na uglovima cvjetnoga partera (točka 34). Zbog privlačnog izgleda, ali i patuljastoga rasta, taj je kultivar češće sađen od divlje, obične, vrste, do 15 m visokih stabala koja se mogu vidjeti uz istočnu stazu partera (P27 i P28). Japanska sofora, unatoč nazivu, potječe iz kineskih planina, a u Japan je dospjela širenjem budizma. U 18. stoljeću ta sofora stiže u Europu, a danas je nalazimo u parkovima diljem svijeta. Kao npr. bagrem, pripadnica je porodice mahunarki ili lepirnjača (Fabaceae), na 43

44 što ukazuju perasto sastavljeni listovi, cvjetovi nalik onima graška i plodovi mahune. Japanska sofora cvjeta ljeti, velikim metličastim cvatovima sićušnih žućkasto bijelih mirisnih cvjetova, koje je moguće čak i čuti zbog tisuća pčela koje ih oblijeću u potrazi za hranom. (V. S.) 43Drijen (Cornus mas, P41) rasprostranjen je u zemljama središnje i zapadne Europe do Kavkaza i Irana na istoku. Raste kao listopadni grm ili manje stablo do visine od 12 m, a između ostalih šumskih drvenastih biljaka lako ga je uočiti po cvatovima žutih cvjetića koji se u veljači i ožujku javljaju na golim granama. Plodovi su drijena koštunice crvenog usplođa, isprva vrlo trpke te jestive tek nakon otpadanja sa stabla, bogate vitaminom C pa se od njih i danas u nekim zemljama, i u Hrvatskoj, spravlja pekmez ili sok. Drvo drijena izuzetno je tvrdo i gusto i jedno je od rijetkih koje tone u vodi. Cijenili su ga još stari Grci za izradu kopalja i lúkova. Drijen polagano raste pa se starost stabalaca pred Vama procjenjuje na stotinjak godina. Danas je pomalo zanemaren kao korisna i uresna vrsta jer se prednost daje tzv. velecvjetnim drijenovima iz Amerike i Azije (P17, P41) zbog njihovih privlačnih velikih lažnih cvjetova. (V. S.) 44Alpska biljno-geografska vegetacijska skupina (alpska kamenjara) dovršena je i zasađena uglavnom zeljastim trajnicama, izvorno skupljenima u Alpama. S obzirom na to da je sve do Hrvatska bila dijelom bivše Jugoslavije, sukladno su bile zamišljene i biljno-geografske skupine. Kako je Slovenija pretežito planinska zemlja, na toj su kamenjari većinom posađene tamošnje biljke ili one uzgojene iz sjemenki podrijetlom s prirodnih lokaliteta u Sloveniji. Alpska je kamenjara umjetni brežuljak s dva humka, između kojih je izvorno bio zamišljen i umjetni potočić, koji bi omogućio biljkama alpskoga područja toliko potrebnu zračnu vlagu. Nažalost, ta ideja nije provedena pa je nedostatak vlage i danas velik problem koji na toj kamenjari ograničava uzgoj biljaka planinskih rudina. Alpske vrste tijekom zimskih mjeseci zahtijevaju dugotrajan snježni pokrivač, koji je u Zagrebu sve rjeđi, a ne podnose ni visoke ljetne temperature, koje su pak sve češće. Dio vrsta iz nižih područja Alpa ipak se ovdje dobro udomaćio. Nedostatak prostora uvjetuje rast tek pokojega grma ili omanjega stabla, poput pionirskih vrsta trušljike ili krkavine (Frangula alnus) ili velelisne vrbe (Salix appendiculata). U srednjem dijelu kamenjare rastu mačje capice (Globularia meridionalis), biljka sitnih ljubičasto modrih cvjetova skupljenih u okruglaste glavičaste cvatove. Na sjeverozapadnome dijelu kamenjare nalazi se Hostova kamenika (Saxifraga hostii), listova u prizemnoj rozeti, koji su na rubu inkrustirani kalcijevim karbonatom. Obična šumarica (Anemone nemorosa) poznata je proljetnica, koja nakon cvatnje i dozrijevanja plodova gubi nadzemne dijelove te ostatak godine provodi u obliku podanka. Kaljužnica (Caltha palustris subsp. laeta), iako biljka vlažnih staništa, dobro se prilagodila životu na kamenjari. Na ovoj kamenjari povremeno uzgajamo i runolist (Leontopodium alpinum), poznatu alpsku biljku i simbol planinara, koji je u gradskim uvjetima kratkoživući. (D. M.) Obični božur (Paeonia officinalis) trajnica je krupnih cvjetova i omiljena biljka vrtova naših baka. U prirodi raste u srednjoj i južnoj Europi, a u Hrvatskoj je rijetka vrsta. Može 44

45 se pronaći na Velebitu, među stijenama, često u vegetaciji visokih zeleni, gdje stvara prekrasne planinske vrtiće. Bijela grafija (Grafia golaka) biljka je iz porodice štitarki (Apiaceae). Naziv je dobila po području Golaku u slovenskim Julijskim Alpama. Inače je rasprostranjena u jugoistočnim Alpama, središnjim Apeninima i zapadnome dijelu Balkanskoga poluotoka, sve do masiva Prokletija u Albaniji. ZNATE LI? Biljke planinskih rudina najbolje bi uspijevale u posebnom alpskom stakleniku u kojemu bi se mogli regulirati uvjeti kakvi vladaju na takvim staništima. Zimi su visokoplaninske biljke pokrivene snježnim pokrivačem, dok ljeti temperatura može narasti na više od 30 C danju ili se spustiti na manje od 0 C noću. 45Davidija (Davidia involucrata var. vilmoriniana, P27a) jedna je od prastarih vrsta sjeverne Zemljine polutke, koje u Americi i Europi nisu preživjele ledena doba (poput današnjih tzv. glacijalnih relikata), ali su slučajno otkrivene žive i zdrave u kineskim planinama. Osim priče o pronalasku davidije, dostojne uzbudljiva romana, ta je vrsta posebna zbog neobičnih, velikih i visećih pricvjetnih listova bijele boje, koji skrivaju neugledne kuglaste cvjetove. Ti bijeli cvjetovi krase stablo u kasno proljeće i izgledaju poput maramica ili golubica, pa se uvriježio naziv golubinje drvo. Pricvjetni listovi otkrivaju srodnost s velecvjetnim drijenovima (porodica drijenovki, Cornaceae), ali se davidija kao jedini predstavnik svoga roda još uvijek svrstava u zasebnu porodicu davidovki (Davidiaceae), ponekad i u porodicu rujnolistovki (Nyssaceae), čiji je pripadnik kineska nisa ili kineski rujnolist (Nyssa sinensis, P27b). (V. S.) 46Parocija (Parrotia persica, P17) jedno je od najstarijih stabala zbirke Vrta, ali i jedno od najposebnijih. U hortikulturi je poznata kao nisko stabalce široke krošnje, iako na prirodnim staništima sjevernog Irana naraste i do 30 m. Spontanim i namjernim zakorjenjivanjem niskih grana daje primjerke poput ovoga, koje se prije širi negoli raste uvis. U jesen listovi raznoliko mijenjaju boju: neki ostaju zeleni, drugi žute ili poprimaju narančasto crvene tonove. Cvjetići bez latica, sačinjeni od tamnocrvenih prašnika i skupljeni u male cvatove, dobro su vidljivi na ranoproljetnim golim granama te ukazuju na srodnost s ostalim biljkama iz porodice paljeskovki (Hamamelidacea), poput predstavnika rodova korilopsis (Corylopsis), fotergilovac (Fothergilla), palijeska (Hamamelis), lažna parocija (Parrotiopsis) i sinovilsonija (Sinowilsonia), koji rastu na P13, P14 i P16. (V. S.) 47Rod platana (Platanus) čini desetak vrsta, od čega je čak osam meksičkih i sjevernoameričkih. U uzgoju je najrasprostranjeniji križanac između američke (P. occidentalis) i azijske platane (P. orientalis, P16): hibridna ili javorolisna platana (P. hispanica, P18), poznata ponekad kao londonska. Upravo je to stablo ona platana šarene kore koju viđamo u parkovima i drvoredima većih gradova diljem svijeta (npr. zagrebački Zrinjevac) i različitim podnebljima, gdje se sadi zbog brzoga rasta, otpornosti 45

46 na hladne zime ili ljetnu sušu te tolerancije na onečišćeni zrak. Raste do visine od čak 40 m pružajući ogromne, debele grane pomalo neskladno u svim smjerovima, osim ako se redovito orezuje i oblikuje. Naši primjerci visoki su oko 33 m te su najviša stabla u Vrtu. Veliki, do 25 cm široki listovi pomalo nalikuju na javorove i dobro se razlikuju od listova roditeljskih vrsta jer imaju režnjeve jače izražene od plitko urezanih listova američke, a manje od duboko urezanih listova azijske platane. Američka platana, iako izgledom skladnija od hibridne, rijetko se sadi izvan jugoistoka SAD-a zbog osjetljivosti na proljetni mraz, ali je u tim krajevima važna za šumarsku industriju. Azijska platana, rasprostranjena u prirodi od južnoga Balkana do Irana, česta je u gradovima toga područja, a poznata iz literature još od vremena starih Perzijanaca i Grka. Azijske platane, koje rastu uz Arboretum u Trstenu pored Dubrovnika, sa svojih 40 m visine smatraju se najvišima u svijetu i drugima po opsegu debla, od otprilike 12 m. No za najstarijima, tisućljetnim primjercima iz Monte Carmela u Italiji, hrvatska stabla starošću zaostaju petstotinjak godina. (V. S.) 48Američki tulipanovac ili lijerovac (Liriodendron tulipifera, P14, P14) s istoka SAD-a pripada porodici magnolijevki (Magnoliaceae), koja je dio skupine prvih, primitivnih kritosjemenjača stare 130 milijuna godina. Jedna od arhaičnih karakteristika porodice dobro je uočljiva: veliki lijepo obojeni, a ponekad i mirisni cvjetovi. Američki tulipanovac divovsko je stablo, lako i brzo dosegne 35 m visine, odlično podnosi vrlo niske temperature, ali ne i odviše zagađen gradski zrak te sušna ljeta. Osim neobičnih listova s četiri (do šest) ušiljenih vrhova, glavna su mu odlika do 6 cm dugi zelenkasto žuti cvjetovi s narančastom prugom pri dnu. Podsjećaju na cvijet ljiljana (lijera) ili tulipana, na što ukazuju prikladni latinski i narodni nazivi (liriodendron = stablo ljiljana, tulipifera = koji nosi tulipane). Nažalost, kod odraslih stabala cvjetovi se često pojavljuju samo na visokim, dobro osunčanim granama i dostupni su oku jedino s pomoću dalekozora! (V. S.) 49Magnolije (rod Magnolia) prastare su biljke već spomenute primitivne porodice (Magnoliaceae), a današnjih je 120 vrsta rasprostranjeno u dva odvojena područja svijeta: istočnoj Aziji od Himalaja do Japana te Sjevernoj i Srednjoj Americi. Cvjetovi se veličinom i obojenošću razlikuju od vrste do vrste, ali gotovo svi imaju kružno poredane listiće ocvjeća istog oblika (za razliku od lapova i latica, nazvane su tepalima) te velik broj prašnika, zavojito poredanih u dnu produljenoga cvjetišta koje nosi mnoge zavojito poredane tučkove. Magnolije su evolucijski starije od pčela pa se smatra da su ih isprva oprašivali kukci kornjaši (tvrdokrilci). Hortikulturno se dijele u tri skupine: vazdazelene magnolije, listopadne magnolije koje cvjetaju nakon listanja i listopadne magnolije kod kojih se cvjetovi otvaraju na golim granama, prije listanja. Među vazdazelenim vrstama najljepša je velecvjetna magnolija (M. grandiflora, P49) s jugoistoka Sjedinjenih Američkih Država, sjajnih kožastih listova i mirisnih bijelih cvjetova veličine do 30 cm. Od kasnocvjetajućih vrsta iz SAD-a zanimljive su, ali ne i odviše uresne, npr. šiljastolisna magnolija (M. acuminata, P13), čiji se zelenkasti cvjetovi jedva naziru od listova, te trolatična ili kišobranasta magnolija (M. tripetala, P13) s listovima dugima do 60 cm! U privatnim vrtovima najčešća je kineska vrsta ljiljanocvjetna magnolija (M. liliiflora, P40), koja cvjeta purpurnim cvjetovima od ranoga proljeća do sredine ljeta. Najranije 46

47 obično procvjeta grmolika japanska vrsta zvjezdasta magnolija (M. stellata, P13) s cvjetovima otmjenih, uskih latica. Križanjem zvjezdaste magnolije s japanskom magnolijom (M. kobus, P40, P17) stvoren je početkom 20. stoljeća križanac, nazvan prema uzgajivaču Löbnerovom magnolijom (M. loebneri, P15), čiji su kultivari iznimno cijenjeni. No najpopularniji su u vrtnom i parkovnom uzgoju kultivari Soulangeove magnolije (M. soulangeana), nastali u ranome 19. stoljeću križanjem spomenute ljiljanocvjetne magnolije i julanske magnolije (M. denudata) iz Kine. To su manja stabla, visoka do 6 m, često s više razgranjenih debalaca. Prije listanja obilato cvjetaju velikim uspravnim zvonastim i dopola otvorenim, često mirisnim cvjetovima. Cvjetovi s 8 10 mesnatih tepala ( latica ) s unutrašnje su strane bijeli, a izvana u različitim tonovima: u kultivara 'Alba' (P39) gotovo su posve bijeli, 'Rustica Rubra' (P39) ima manje i tamnocrveno-ružičaste cvjetove, 'Alexandrina' (P40) je svjetloljubičastih, a 'Lennei' (P13) tamnoružičasto-ljubičastih cvjetova; 'Brozzoni' (P13) ima bijele cvjetove koji su uz žile ružičasto nahukani. (V. S.) 50Zapadnoeuropska biljno-geografska vegetacijska skupina izgrađena je godine, a namijenjena je biljkama s prirodnih staništa Francuske i Španjolske okrenutih Atlantskom oceanu, otkud ih je donijela tadašnja upraviteljica vrta dr. sc. Sala Ungar. Biljke na toj kamenjari potrebno je zimi zaštititi, slično kao i biljke na mediteranskim kamenjarama, jer potječu iz krajeva u kojima je klima blaža od oštre zagrebačke kontinentalne klime. Kako su biljke izvorno donesene s prirodnih lokaliteta s vremenom prestarjele i nestale, u novije vrijeme na ovu kamenjaru nastojimo saditi endemične vrste Pirenejskoga poluotoka (Španjolske, Portugala) nabavljene razmjenom sjemenki putem publikacija Index Seminum. (D. M.) Najzanimljivija je vrsta na ovoj maloj kamenjari endemična i reliktna pirenejska ljubičica ili ramonda (Ramonda myconi), vazdazelena trajnica lijepih svjetloljubičastih cvjetova. Pripada porodici Gesneriaceae, kao i popularne uresnice poput afričke ljubičice (rod Saintpaulia) te gloksinija (rodovi Gloxinia i Sinningia). ZNATE LI? Flora Iberskoga ili Pirenejskoga poluotoka (Španjolske i Portugala) sadrži iznimno velik broj endemičnih vrsta: primjerice, samo u okolici Valencije (Španjolska) raste čak 60 endema, dok čitava španjolska flora broji i do 1200 endemičnih vrsta biljaka! Razlog tomu leži u činjenici što oledbe nisu obuhvatile ovo područje (prepreka su bili visoki Pireneji) pa je tu preživjelo mnogo biljnih vrsta umjerenoga područja. Životinje Tijekom šetnje Vrtom, osim mnoštva raznolikih biljaka, zamijetit ćete barem nekoliko vrsta životinja koje su našle privremeno utočište, a neke i svoj dom, u mirnoj, zelenoj oazi usred bučnoga velegrada. Od brojnih beskralježnjaka možete zapaziti marljive gujavice te leptire, pčele i bumbare oko medonosnih biljaka, ali i manje poželjne: puževe golaće i raznovrsne nametničke kukce. Najviše pozornosti, pogotovo najmlađih posjetitelja, privlače stanari jezeraca. Malotko nije zastao na mostiću gledajući crvene ribice koje plivaju između listova 47

48 vodenoga bilja. Među vodozemcima najčešće su zelene žabe (Rana esculenta), koje hitro pljusnu u vodu čim im se previše približite. Domaće barske (Emys orbicularis) i strane, invazivne, crvenouhe kornjače (Trachemys scripta-elegans) sunčaju se na obali jezeraca čitavoga ljeta, a prije zime, kao i žabe, zavuku se u muljevito dno gdje spavaju do proljeća. Zidne (Podarcis muralis) i zelene gušterice (Podarcis sicula) izležavaju se na zidovima i kamenju do prvoga znaka opasnosti, kad šmugnu u zaklon. Najbolje su istražene životinje Botaničkoga vrta ptice. Iako većina posjetitelja zamijeti tek vrane i vrapce, u Vrtu je zabilježeno 90-ak vrsta ptica, od čega čak 45 stanarica. Obratite li pozornost na pojedina stabla i grmove, zapazit ćete mnoge otvore i rupice koje su, u potrazi za hranom, izdubili mali (Dendrocopos minor) i veliki djetlić (Dendrocopos major). U krošnjama drveća, grmlju pa čak i na tlu gnijezde se šumske sove (Strix aluco), zatim kosovi (Turdus merula), grmuše (Sylvia spp.), slavuji (Luscinia megarynchos), brgljezi (Sitta europaea), sjenice (Parus spp.), čvorci (Sturnus vulgaris) i brojne druge pjevice. Povremeno se na paši može vidjeti i par naše najveće vrste goluba, grivnjaša (Columba palumbus), lako prepoznatljive osim veličinom po plavosivom perju i velikim bijelim mrljama na vratu. Od povremenih posjetitelja ističe se siva čaplja (Ardea cinerea) i par divljih pataka (Anas platyrynchos), koje se povremeno i gnijezde te izvode u šetnju pačiće, na opće oduševljenje mališana. Za njih je načinjena i nastamba na jezercima, kako gnijezda s mladim ptićima ne bi bila previše izložena gladnim pogledima. Mnoga stara stabla, iako su već odavno trebala biti zamijenjena novima, sačuvana su kad je primijećeno da su se u njima nastanile ptice ili šišmiši. Osim toga postavili smo i brojne kućice za ptice. U Vrtu, naravno, žive i sisavci, koji se rjeđe susreću jer su uglavnom aktivni noću. Danju ćete najčešće primijetiti mačke iz susjednih dvorišta, a rjeđe i koju vjevericu (Sciurus vulgaris). Ostanete li šetati do večeri, možda ugledate šišmiše, pokojega ježa ili malenoga glodavca kao što je miš ili voluharica. Molimo Vas, ne uznemirujte životinje! (D. S., V. S.) Literatura: Alegro, A., Radovinović, R., 2012: Zelenilo u Karlovcu. Zelenilo d.o.o., Karlovac. Baletić, B. (ur.), 2007: Izložbeni paviljon u Botaničkom vrtu. Autori tekstova: B. Juretić i M. Perušić. Sveučilište u Zagrebu. Boršić, I., Milović, M., Dujmović, I., Bogdanović, S., Cigić, P., Rešetnik, I., Nikolić, T., Mitić, B., 2008: Preliminary check-list of invasive alien plant species (IAS) in Croatia. Nat. Croat. 17(2): Borzan, Ž., 2001: Imenik drveća i grmlja. Hrvatske šume p. o., Zagreb. Brown, D., 2000: Aroids Plants of the Arum Family. Timber Press. Callaway, D. J., 1994: The World of Magnolias. Timber Press. Gelderen van, C. J., Gelderen van, D. M., 1999: Maples for gardens, a Color Encyclopedia. Timber Press. Gledhill, D., 2002: The Names of Plants. Cambridge University Press. Grenfell, D., 2000: The Gardener s Guide to Growing Hostas. Timber Press. 48

49 Hamilton, P. A., 1998: The ABCs of Indor Ficus Trees. Park Place Publications. Houdret, J., 2002: Ljekovito bilje uzgoj i uporaba. Dušević i Kršovnik, Rijeka. Idžojtić, M., 2009: Dendrologija list. Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet, Zagreb. Johnson, H., 1999: The International Book of Trees. Chancellor Press, London. Juretić, B., Kovačić, S., Mihelj, D., 2002: Mali vodič kroz Botanički vrt Prirodoslovnomatematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kovačić, S., Nikolić, T., Ruščić, M., Milović, M., Stamenković, V., Mihelj, D., Jasprica, N., Bogdanović, S., Topić, J., 2008: Flora jadranske obale i otoka 250 najčešćih vrsta. Školska knjiga. Kovačić, S., 2009: Trideset zakonom zaštićenih vrsta hrvatske flore u uzgoju Botaničkog vrta PMF-a. Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kutanjac, M. (ur.), 1990: Moje sobno bilje Kaktusi. Mladinska knjiga, Ljubljana Zagreb. Lack, H. W., Baker, W. J., 2011: The World of Palms. Botanisches Museum Berlin Dahlem. Milač, M. (ur.), 1989: Moje sobno bilje Egzotika mesnatica. Mladinska knjiga, Ljubljana Zagreb. Nikolić, T., 2013: Sistematska botanika. Alfa d. d., Zagreb. Nikolić, T., Kovačić, S., 2008: Flora Medvednice 250 najčešćih vrsta Zagrebačke gore. 543 str. Školska knjiga. Olsen, S., Encyclopedia of Garden Ferns. Timber Press. Pakenham, T., 2002: Remarkable Trees of the World. The Orion Publishing Group, London. Pakenham, T., 1996: Meetings with Remarkable Trees. Phoenix Illustrated, London. Regula, Lj., 1997: Botanički vrt. Školska knjiga, Zagreb. Rehder, A., 1958: Manual of Cultivated Trees and Shrubs Hardy in North America. The Macmillan Company, New York. Riffle, R. L., Craft, P., 2003: An Encyclopedia of Cultivated Palms. Timber Press. Sabovljević, M., Natcheva, R., Dihoru, G., Tsakiri, E., Dragičević, S., Erdağ, A., Papp, B., 2008: Check-list of mosses of SE Europe. Phytol. Balc. 14: Sandev, D., Mihelj, D., Kovačić, S., 2013: Meeting Target Eight ex situ conservation of Croatian threatened and statutorily protected plant species in the Botanical Garden of the Faculty of Science, University of Zagreb (Croatia). Nat. Croat. 22(2): Shear, W., 2002: The Gardener s Iris Book. The Taunton Press. Skorup, V., Kovačić, S., Kremer, D., Mihelj, D., 2008: Velebitski botanički vrt oaza na 1500 m. 364 str. JU Nacionalni park Sjeverni Velebit. Slocum, P. D., Robinson, P., 1999: Water Gardening, Water Lilies and Lotuses. Timber Press. Speichert, G., Speichert, S., 2004: Encyclopedia of water garden plants. Timber Press. 49

50 Šugar, I., 2003: Prinosi hrvatskom nazivlju iz biljne sistematike. Šumarski list 5-6 (2003): Ungar, S., 1963: Vodič kroz Botanički vrt. Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Ungar, S., 1971: Vodič kroz Botanički vrt. Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Ungar, S., Regula-Bevilacqua, Lj., 1989: Vodič kroz Botanički vrt. Prirodoslovnomatematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Vidaković, M., 1982: Četinjače morfologija i raznolikost. JAZU i Sveučilišna naknada Liber, Zagreb. Williams, B. E. (ur.), 2003: Growing Bromeliads. The Bromeliad Society of Australia, Kangaroo Press O AUTORIMA: Mr. sc. Biserka Juretić (B. J.), dugogodišnja voditeljica Botaničkoga vrta, zaposlena je u Botaničkome vrtu od godine. Uz poslove voditeljice Vrta bavi se i stručnim i popularizacijskim radom. Zadužena je za zbirke močvarnih, kukcojednih, ljekovitih i tropskih biljaka te za uresne lijehe u Vrtu. Suautorica je jedne knjige i vodiča te više stručnih i popularnih članaka, kongresnih priopćenja, edukativnih izložbi te radijskih i televizijskih priloga. Pročelnica je Sekcije botaničkih vrtova i arboretuma Hrvatskoga botaničkog društva i predstavnica botaničkih vrtova Republike Hrvatske u Konzorciju europskih botaničkih vrtova (European Botanic Gardens Consortium). Dr. sc. Sanja Kovačić (S. K.), stručna savjetnica u znanosti i visokom obrazovanju, radi u Botaničkome vrtu PMF-a od godine. Bavi se stručnim, popularizacijskim i znanstvenim radom. U Vrtu je zadužena za eumediteransku kamenjaru namijenjenu samoniklim biljkama sunčanih staništa, za zbirke egzotičnih vrsta toploga staklenika te zbirke trajnica. Autorica je ili suautorica desetak knjiga i vodiča te više od 200 stručnih, znanstvenih i popularnih članaka, elaborata i kongresnih priopćenja, radijskih i televizijskih priloga te edukativnih izložbi. 50

51 Darko Mihelj (D. M.), dipl. ing. biologije, stručni savjetnik u znanosti i visokom obrazovanju, radi u Botaničkome vrtu PMF-a od godine. Autor je ili suautor stotinjak stručnih, znanstvenih i znanstveno-popularnih radova, kongresnih sažetaka i edukativnih izložbi. U Vrtu je zadužen za zbirke samoniklih vrsta na biljno-geografskim skupinama, za zbirku sukulenata, dio sistematskoga polja te za osiguravanje biljaka koje su potrebne za nastavni i istraživački rad. Dubravka Sandev (D. S.), prof. biologije i kemije, viša tehničarka, radi u Botaničkome vrtu PMF-a od godine. Bavi se stručnim i znanstvenim radom te edukacijom djece i mladih putem stručno vođenih obilazaka vrta, botaničkih radionica, edukativnih izložbi i sl. U Vrtu je također zadužena za Dječji povrtnjak i cvjetnjak, skupljanje i čuvanje zbirke sjemenki, pokuse isklijavanja sjemenki te redovite godišnje publikacije Delectus Seminum. Dr. sc. Vanja Stamenković (V. S.), stručni savjetnik u znanosti i visokom obrazovanju, radi u Botaničkome vrtu PMF-a od godine. U Vrtu je zadužen za dendrološku zbirku stabla i grmove u arboretumu te drvenaste biljke u staklenicima. Bavi se procjenom statičke stabilnosti stabala, sudjeluje u znanstvenim i edukacijskim djelatnostima Vrta, uređuje edukacijsko-popularizacijske materijale i mrežne stranice Vrta. Autor je i suautor pedesetak stručnih, znanstvenih i popularnih članaka, radijskih i televizijskih priloga te edukativnih izložbi. 51

52 52